Tužna pjesma koju voli svijet, po kojoj se Portugal prepoznaje… Fado, simbol Portugala. A fado na portugalskom znači sudbina. I njihovo novinarstvo piše nakon utakmice, nije to baš slučajno naše.
Izvadili bi naslovnice u zadnjih dvadesetak godina i pogledali. Na prvoj bi pisalo ‘Neslavno’, na drugoj ‘Crveni karton’, na trećoj ‘Bili smo blizu’, na četvrtoj ‘Sudbina’, na petoj ‘Sami smo si krivi’, na šestoj ‘Nepravda’.
Priča ide, samo se naslovnice mijenjaju, ali oni su i dalje oduševljeni europskim Brazilom. Ekipom koja ima dušu, koja igra dobar fudbal, makar je vrijeme romantike odavno prošlo, ali nikako da to uspije i naplatiti nekim naslovom. Ima nešto očito u tom fadu iako velika portugalska trojka posjeduje Stari kontinent.
Ako ne ide reprezentaciji, ide Lisabonu i Portu. A, onda opet krug, opet suze, celebração i tragédia. Jednostavno, to je tužna sudbina naroda na Iberijskom poluotoku. Njihovo prokletstvo, njihov danação…
A Selecção das Quinas. Oni će se kao gladni duhovi vući godinama. Sve do danas. Bit će desetljećima neiscjeljiva rana u srcima Portugalaca. Čak i onda, na Luzu 2004, kada je na Luís Figo dizao u zrak prvi put srebrnu medalju na vječnu molitvu. Europljani zgranuti, Grci oduševljeni. Puknulo je, negdje, u spoju neba i zemlje.
Njihova će istorija biti umotana u najveću katastrofu. Djelovali su sumorno, neinventivno, školski, bez duha. Visoki, elegantni Luiz Felipe Scolari, u to vrijeme idol Brazilaca, nije mogao progutati vruću knedlu poraza. Otpadao je komadić po komadić igrališta. Neće biti slavoluka. Portugalci su nestali. Grci su pjevali svoje pjesme.
Ah, taj Angelos Charisteas. A Portugalcu kada se spomene Charisteas, pucaju bubnjići. Nesreća šarenih duhova spojila je stadion i Charisteasa u jedan krik. Njega će nekoliko ljeta kasnije najslikovitije opisati Nürnberg. Postao je žrtva neisukanog mača i slomljenih krila. Na Frankenstadionu nije ni zahraptao – 57 utakmica i 8 pogodaka. Na Luzu je božica Fortuna namignula na jedno oko, sva u zlatu, a Charisteas na domak slavnom euro-trofeju. Za Grke, bio je blizu Apolonu.
Bogovi su jednostavno okrenuli leđa blijedom Scolariju.
Crveno-zelena, svakom portugalskom strastveniku, čarobna, pojam europskog fudbala, ovih je dana otvorena, razigrana. Portugal je ekipa ponajprije stoga, što na svakom dijelu terena inzistira na brzoj, tvrdoj dvoboj-igri, maksimalnoj koncentraciji, širini kada je to potrebno, ali iznad svega na pravovremenoj okomitoj lopti u dubinu protivničke odbrane, tamo gdje je ona najranjivija. I sjajnoj psihofizičkoj pripremljenosti bez koje ta igra ne bi dobila pravi smisao…
Samouvjerena i goropadna reprezentacija – momci koji su za zajednički cilj spremni žrtvovati sebe – selekcionirajući takvu ekipu Santos je napravio izniman posao. Beskompromisna, tvrda selekcija, upotpunjena s karakterističnom, neobično ukomponovanom veznom linijom – u kojoj su dosad svakako najimpresivnije partiture odigrali Ricardo Quaresma, João Moutinho, Miguel Veloso i Nani – i bilo koji trio da istrči, Santosov manevar odiše lucidnošću, maksimalnom taktičkom disciplinom i obveznom igrom u svim pravcima, a spremnost na rješavanje svake situacije graniči s fanatičnošću.
Kada je pravio viziju igre svoje ekipe, selektor je debelim flomasterom podcrtao imena Nanija, Ronalda i Quaresme. Ipak, situacija mu je u prvi plan, kao najisturenije igrače pred protivničkim golom u posljednje vrijeme kao adekvatna rješenja izbacila Édera.
Napadajući protivničku zadnju liniju u imalo ozbiljnijem pokušaju da ulazi u igru, čitavom Portugalu upravo ta prva crta u fazi odbrane nameće agresivniji štih, koji se, gledajući sveukupno, kao po pravilu pretvara u pressing na igrača i loptu, recept koji je portugalski sastav, osim mirnoće u presudnim trenucima, onima kada se utakmica lomi, okitila aureolom vrlo modernog, goropadnog i za ostvarenje rezultata vrlo sposobne ekipe.
Danas se u Portugalu, tvrde, fudbal dijeli na dvije epohe: onu prije i onu poslije Eusébija. Ipak, jedan će igrač promijeniti sve – Cristian Ronaldo. S instinktom, tehnikom, čudesnom igrom glavom i prsima, bombaš, brz duhom i tijelom, postojan, stalan, teško ili nikako zadrživ, s rijetkim trenucima odsutnosti, zasjeo je na tron europskog fudbalskog Olimpa. Na njegovim je ramenima, na njegovim je nogama fudbal cijelog Portugala.
Nikad razigraniji – Cristiano Ronaldo
Svugdje i uvijek, ako je fudbal u pitanju, prvi na red dolaze Portugalci. Ipak je Iberijsko poluostrvo leglo fudbalske umjetnosti, ipak su iz tog pjeska izronili veliki fudbalski asovi kroz istoriju. I Lisabon je izrodio prepoznatljivu latinsku igru, punu vica, finese, duhovitosti, lakoće, uzbuđenja i strasti koji drugima tjera strah u zebnju u kosti.
I jedino Španci, kroz fudbalsku lucidnost, stanu u istu rečenicu. Jedino Portugalce i Špance spaja ista uzavrela krv. Nije li na Donbass Areni prije četiri godine europski Selecção’ imao od svega pomalo – lucidnog Nanija, raznovrsnog Moutinha, nepredvidivog Meireles, pupčano vezane Almeidu i Cristiana Ronalda – kao i čvrstu odbranu.
Izliječili su sve fustracije na Česima u četvrtfinalu, ranije poraze i ružna sjećanja na Grčku i Francusku. Fudbaleri izvrsnog trenera i sjajnog stratega Paula Benta, postavili su se na igralištu bez imalo respekta, i na bezglave nasrtaje Andrésa Inieste, Álvara Negreda i ostatka društva s Iberijskog poluostrva, odgovorili školskim kontranapadima, i baš kao na treningu, probijali odbrambenu liniju Španije.
Španija je, ipak, na ispruženim šakama Ikera Casillasa, pobijedila na jedanaesterce.
Ti momci u bijelom dresu sjajno barataju s loptom, igraju bez straha, idu u otvoreno nadmetanje, prsa-o-prsa i protiv Holanđana na igralištu Metalista. Ronaldo, čiji osmijeh blista među svim tim tamnokosim Luzitancima, poigrao se s zadnjom linijom Holandije, loptu koja se provukla kroz sve te silne noge, on je hladnokrvnošću velemajstora, u trenutku kada se našao oči-u-oči sa Maartenom Stekelenburgom, šutirao silovito.
Bila je to Ronaldova najbolja igra, već tada najbolja igra jednoga fudbalera na Euru 2012. Kapa dolje cijeloj portugalskoj ekipi, ali Ronaldo je bio taj koji je s Holanđanima odigrao simultanku.
On je bio sve i pokazao je sve.
Bio je kirurški precizan u realizaciji, njegova brzina lomila je protivnika, njegovi su driblinzi bili neuhvatljivi, asistencije perfektne. Razarajući Ronaldov šut nije izostao. Bio je to Ronaldo u najboljemu izdanju. Grmio je od snage. Na koncu se i cijeli Portugal ‘dignuo’ na tu skočnost. Ronaldo je, istina, poglavito igrao za ekipu, ali pritom je priuštio i vrhunsku zabavu cijelome svijetu.
Nevjerojatnim je pothvatom tih dana podsjetio kakav je talenat. Ona da je ”forma prolazna, a klasa vječna” zaista je vrijedila u Ronaldovom slučaju.
Njegova je igra obogatila prvenstvo, naglašavajući koliko bi Euro izgubio da se Portugal, nekim čudnim slučajem, poskliznuo u dvoboju s van Marwijkovom ekipom. Ronaldovi golovi i briljantna igra smirili su kritičare koji su otrovnim tmjem zasuli najboljega Portugalca nakon horor-promašaja u dvoboju s Dancima.
Oteti mu loptu? Holanđani su ga lovili i ”lasom”, ali ode. S brojem sedam na leđima, pomalo eusébijskog stila, prgav, otresit, hitar, u stalnoj izmjeni koraka i lovu na protivničku krivu nogu, sve je to Ronaldo. S tim raskošnim driblingom, to se ponavlja.
On zna kuda – otvara, probija, stvara višak. Od njega ekipa ima koristi. Ronaldo je uživancija za oko, za široku publiku, za one koji plaćaju ”nisku tribinu” stadiona. I onda šut, smiješak se tiho provlači stisnutim usnama, pogodak i pljesak spontan za drugi krug takmičenja.
U Kharkivu je jednostavno imao svoj ton. Cristiano Ronaldo i Symphony of Destruction.
Ronaldo je u svojoj pravoj i očekivanoj dimenziji podignuo Portugalce u nebo. ”A Bola”, portugalski sportski dnevnik, nakon pobjede nad Holanđanima na naslovnici je istaknuo samo dva golema naslova: Portugal Grande i Ronaldo Enorme…
Reprezentacija Portugala – infografika
Portugalci su vrlo zanimljiva ekipa, koju treba respektovati. Imaju odličnu defanzivu – Pepe, u punoj koncentraciji i zauzdaniji, dakle sasvim drugačiji nego što je u Realu, i Bruno Alves kraljevi su portugalske odbrane – no najveća je portugalska vrijednost što imaju dvojicu napadača kakve nije imao niko. Portugalski briljanti bili su Ronaldo i Nani. Obojica neuhvatljivi sprinteri i neuhvatljivi dribleri.
Portugal, zahvaljujući Ronaldu i Naniju, imao je kontru koja je ostavljala bez daha. Drugi portugalski pogodak pokazao je najbolju kontru i jednu od najboljih kontri ikada. Ronaldo, koji je započeo i završio veličanstvenu akciju i Nani, koji je asistirao, u punom su sprintu istrčali gotovo sedamdeset metara.
Kontra je započela na lijevoj strani, pa se preselila na desnu i ponovo vratila na lijevu. Bio je sjajan, izrazito rijedak i neodbranjivi mat holandskoj odbrani. Ronaldo i Nani bili su ekstremno brzi i precizni.
Pokrivali su cijelo igralište. Od gola do gola. Tražili su više raskoši u igri, više slobode, više igračkog daha. I onda kad su sve lađe tonule, na komandnom mostu, gospodari situacije. To je blistava strana briljantnih majstora. Smirena paleta velikih znalaca. Obično lopta kroz noge, široka panorama i prohujali napadač. A i tu je hladnokrvnost izvedbe očaravajuća. Finesa, stilistička minijatura, spektakl.
Bez pravog doprinosa Ronalda, Portugalci su izgubili dvoboj s Nijemcima, a hodali su po trnju i u utakmici s Dancima. U prvih 180 minuta Ronaldo je emitovao iskrivljenu sliku tipa koji vrijeme umjesto na trku i gol troši na odmahivanje rukom, ljutnju, prijekore, uvredljive geste na terenu i predugi jezik izvan njega.
Na terenu nije bio Cristiano Ronaldo koji je samo četiri godine prije bio dobitnik Zlatne lopte, a još manje onaj koji je prethodnu sezonu u Realu zabio 60 golova i mirom i karakterom preuzeo ulogu lidera na terenu.
Konačno, u trećem je kolu pokazao visoku klasu. Holandija, viceprvak svijeta, u njegovim je nogama bila razbijena igračka. Trebalo mu je četvrt sata da se probudi ali je tada, podboden mamuzom kojom su ga saigrači Nani, Postiga, Meireles i Joao Pereira vratili u stvarnost, započeo je recital koji će se pamtiti i koji ga je vratio u trku za najboljeg igrača Europe.
Snagom bika nametnuo je ritam protivnicima. Bio je čista moć, spektakl i golovi. Osim što je bio presudan, rijetko kada je bio toliko solidaran i toliko igrač ekipe. Bez prestanka se nudio, tražio, sudjelovao, upravljao i vukao. Bio je na izvoru svake akcije i u njenom finišu. Jednom riječi, održao je recital kojim je konačno osvojio domovinu i Stari kontinent.
Portugal je ekipa koja bi mogla biti iznenađenje prvenstva u Francuskoj. Nakon što se izvukao živ iz kvalifikacija Portugal je spreman za velike stvari. Nije ekipa od koje bi drhtala koljena, ali bilo koja ekipa koja u svojim redovima ima Cristiana Ronalda, u najmanju ruku ima pravo sanjati.
Portugalci su prvi tražili i otkrili morski put do Indije, otkrili Brazil, ali umjesto da se razviju u veliku svjetsku silu, u 20. stoljeće ušli su, a ovo je jedina istina, s gaćama na štapu. Mjesto koje je mogao imati Portugal, zauzela je Engleska.
Tih je dana isuviše tvrdo tlo u Portugalu, ali ljudi osjećaju, postoji zanimanje za fudbal. Počeo je privlačiti pažnju i visokog društva, ulazi u koledže, škole, do kraja stoljeća uzima punog maha. Mladenački zanos se uhvatio ideje i osnovao fudbalske timove.
Nije se mogla izbjeći ni ocjena ”najvećeg od najvećih”. Pretposljednji kralj Portugala Carlo I. prisustvuje 1894. prvoj domaćoj utakmici između Lisabona i Porta. Nije čudno, za briljantnost majstorija, za umjetnički dojam, za široki izbor finti, kraljevska će loža taknuti igračevo rame mačem odobrenja.
Nadahnuti snagom jednog Mozambikanca
Nakon četrdeset godina lutanja, traženja, a onda – Eusébio. Dok je bivša portugalska kolonija Brazil od samih početaka igranja reprezentativnog fudbala na velikim takmičenjima bio konkurentan, sam Portugal je morao da sačeka da fudbaler iz jedne druge bivše kolonije zaigra za reprezentaciju da bi se kvalifikovao za neko veliko takmičenje.
Bio je to visoki Mozambikanac.
Nakon uspjeha reprezentacije i Benfice, koja je uzastopno 1961. i 1962. osvojila Kup europskih šampiona, Portugalci će tu spektakl-igru iz šezdesetih, pamtiti još pune dvije decenije. Nije čudno što je onda tih godina u portugalskim lutanjima Stari kontinent bio lišen njihova tumačenja fudbala.
A onda su tokom osamdesetih vratili vlastitu dušu. Taj prasak, oštrinu, bravuru, ljuljanje masa, temperament, jurnjavu, bez reda, ali često s velikim potezima. Klupski uspjeh dolazi u režiji Porta 1987. I Benfica, u prvom redu ona s Magnussonom, Valdom, Thernom, Hernânijem, nalikovala je na vatromet. Ta latinska krv će stvoriti sintezu koja je u jednom trenutku bila savršenstvo. Tada su carevala velika imena – Vítor Baía, João Pinto, Rui Costa, Ricardo Sá Pinto, Paulo Sousa, Luís Figo.
Zlatna generacija, ipak, nije osvojila niti jedan trofej. Genijalci poput Figa i Coste s klubovima su osvojili sve što se osvojiti može, a u nacionalnoj ekipi su prokockali sve što se prokockati moglo. Zato se Luiz Felipe Scolari prihvatio stare formule i pred Euro 2004. odlučio pomladiti ekipu s nekolicinom novajlija, a ostavio je ključne iskusne igrače čiji ga je znalački i voljni moment zadovoljavao.
Kod Portugala je uvijek pitanje koliko igrača može pratiti Ronalda, jer on je ipak igrač koji na terenu treba pravu podršku, naročito iz veznog reda. Ricardo Quaresma, João Moutinho ili Nani, odlični su igrači – u Portugalu nema slabih – ali definitivno nisu na razini Balea ili Luke Modrića, saigrača na kakve je Ronaldo navikao u Realu. Veliko je pitanje i kakav će biti Nani, sjajno krilo, koji je u Fenerbahçeu imao, gotovo, pa sjajnu sezonu.
Vezni red nije sporan, odbrana je na višoj razini, pa stoga napad ostaje najveći upitnik za Ronalda i saigrače koji u Francuskoj kane igrati barem polufinale. Žrijeb im je išao na ruku, imaju dobru grupu u kojoj bi se Ronaldu moglo otvoriti. A tada bi Portugal bio jako, jako opasan i za najveće rivale…
Pa, ipak, te predstavnike tužne melodije fada, tokom njihove fudbalske istorije, kako one reprezentativne, tako i one klupske, ”destino” nije mazio. Iako su trčali mahnito, upadali bi u zamku samouvjerenosti, uzdali se u visinu Héldera Postige, u tehniku Luísa Figa, u staru slavu Eusébija, a tragedija Cristiana Ronalda, Paulete, João Pinta, Rui Coste i Nanija nije slučajna. Gol-igrač, to je njihovo prokletstvo, njihov danação…
Imaju mnoštvo odličnih igrača i svi oni znaju igrati fudbal. Kada na sve to dodate Cristiana Ronalda koji na Euru želi potvrditi status najboljeg igrača Starog kontinenta, onda je ovo reprezentacija koja može otići daleko i kojoj nije lako naći neke veće mane. Cristiano Ronaldo je u Portugalu u pravilu ipak razina niže nego u Realu, što je svakako posljedica saigrača koji ga okružuju. Ako Ronaldo bude zaustavljen, nemaju igrača koji bi mogao povući s druge strane.
A ovisnost o jednom igraču u takvoj mjeri nikada nije dobra.
Zvijezda reprezentacije Cristiano Ronaldo
Datum rođenja 5. februar 1985. Mjesto rođenja Funchal, Madeira, Portugal
Klub Real Madrid Nastupi za reprezentaciju 125/56
Pozicija napadač Trenutna vrijednost 110 miliona eura
Ronaldo. To prezime ima težinu. Ono Dos Santos Aveiro mu i ne treba. Šta će mu? Visok, krgavih, snažnih listova, tamnih očiju, zalizane guste kratke kose, uvijek dignutih dokoljenica, Cristiano Ronaldo, nije izmakao oku, trenerskom magnatu Alexu Fergusonu. Dao je kotrljanju lopte drugi ton. I misao mu je hitra. Unatoč svim njegovim finesama, koje ovih dana otvorenih očiju guta Santiago Bernabéu, ostao je čvrsto na onom što jeste on sam: izvanredna pokretljivost, širina akcije i ona njegova strast da uvijek bude pobjednik.
Čuđenju nikad kraja. Treneri se grčevito pozivaju na svoje stručnjaštvo – Ronaldo, sinonim gola. A toliko je njegovih ”rupa” u mrežama. 478 pogodaka nisu mala stvar. Nisu li to apetiti koji će ga držati u orbiti najboljih svjetskih fudbalera svih vremena. Tri su etape u razvoju fudbalske veličine Cristiana Ronalda.
Jasne, čvrsto odvojene: Sporting, Manchester United, Real Madrid. U Sportingu – brz, odrešit, sprinter, izvanredan pokret, eksplozija. Ne uvijek tačan, naglašena probojnost lijevom nogom. U Unitedu – i desno i lijevo, potpuno je svladao lijevu nogu, ne izgubivši na temeljnim vrlinama – na brzini, snazi i pokretu. Igra na kratko, na dugo, igra dupli-pas, zna stati, bori se za nju, pokriva, oduzima. U Madridu – jedan od rijetkih koji je upoznao sam sebe. Imao je nedostataka, sve ih je ispravio i što je najvažnije znao je do punog kraja iskoristiti sve svoje tehničke, fizičke i duhovne vrijednosti. Zbog čvrstine karaktera i sjajno prišivene kapitenske trake – sinonim Portugala.
Fernando Santos – biografija
Za uspjeh, onaj konačni uspjeh u kvalifikacijama Santos je tražio ”akciju”, ne trojice, ne sedmorice, već svih fudbalera u crvenim košuljama. Jer, taj je portugalski ”hodnik” neizmjerno dug, ali istina dobro osvjetljen. Prvi je shvatio ”novi val”. Vatreni zagovornik, nakon povratka iz mediteranskog bazena, defanzivnije formacije i rasporeda igrača koji je u Grčkoj stvorio Otto Rehhagel. Na brazilskom Mundialu Santos je vodio kraljevi destrukcije i prekida. A oni su igrali ”umirujući u ljepoti”. Napad, u živom prasku temperamenta, ali odbrana! Iz ”Rehhagelovih dana”. Gusta, stalno na domak lopti, u čudesnoj igri duplog pasa, gotovo hodajuća. U velikoj strategiji završnice odlučivali su trijumfom nad Obalom Slonovače. Zaustavili su ”strašne momke” – Drogbu, Kaloua i Gervinhoa. Čitao je ”El Mechanico”, koji je takav nadimak dobio nakon što je 1977. diplomirao na Politehničkom institutu kao inžinjer elektrotehnike i telekomunikacija, kao knjigu svaku njihovu namjeru. Bez plejade velikih asova, stigao je do četvrtfinala na EURU 2012, iako je fudbal Rehhagelovih dana bio bolji. Njegova je odredba jasna: s temperamentim Portugalcima, s velikim asovima, on će u Francuskoj – napadati. U Grčkoj se branio. Ne slučajno…
Prednosti i mane Portugala
Plus Priča o uspjehu Portugala najviše se temelji na sposobnosti Cristiana Ronalda da kao savršeni stroj nakon šezdesetak utakmica na savršenoj razini odigra i Europsko prvenstvo. Koliko kod se saigrači zaklinjali da će jednoj od najvećih zvijezda svjetskog fudbala olakšati posao, na kraju će sve ovisiti o stanju uma i tijela ”sedmice”. Ipak, portugalska je ekipa u najboljim godinama. Prosjek reprezentacije je 28 godina, a Beto, José Bosingwa, Bruno Alves, João Pereira, Ricardo Costa su mladići koji su prije dvanaest godina osvojili treće mjesto Starog kontinenta u omladinskoj selekciji. Zajedničko im je da su izvanredni tehničari, kratkog pasa, vrlo maštoviti u igri, brzi okretni, i po mišljenju javnosti, najbolji u grupi. Istina, Portugal je u jednoj utakmici sposoban za sve, uspiju li odigrati uvodni dio turnira na visokoj razini, bit će pravi ”dark horse” takmičenja. Golemi potencijal očekuje punu potvrdu, sabrali su se nakon Mundiala, povukli su ručnu, igraju ofanzivnije i efikasnije.
Minus Najveći nedostatak ove ekipe je manjak lopti koje dobivaju krilni napadači. Ako, primjerice, Nani i Ricardo Quaresma budu dobro čuvani ili povrijeđeni, napadači će teško dolaziti u prilike. Santosu je ostalo još malo vremena da odredi idealnih jedanaest i usavrši ili promijeni taktiku koja bi mu sačuvala živu glavu. Vremena, naravno, još ima, ali je strpljenja sve manje. I, nije na odmet spomenuti kako, što je početni udarac bliže, to je pritisak javnosti veći, a to su okolnosti u kojima se ”izgorjele” i ekipe poslovično hladnokrvnijih nacija, a kamoli južnjaci. I još jedna istina: fizička sprema Cristiana Ronalda na svakom je velikom takmičenju upitna, a pravo na odmor neće imati. Ronaldo je zvijezda, ali Ronaldo je ponekad i teret, kada ne ide kako su zamislili, ostatak ekipe loptu daje njemu, jednostavno, ne postoji plan B.
Konačni spisak igrača za EURO 2016 u Francuskoj:
Golmani: Rui Patricio (Sporting), Anthony Lopes (Lyon), Eduardo (Dinamo Zagreb).
Odbrana: Cedric Soares (Southampton), Vieirinha (Wolfsburg), Bruno Alves (Fenerbahce), Ricardo Carvalho (Monaco), Jose Fonte (Southamptom), Pepe (Real Madrid), Eliseu (Benfica), Raphael Guerreiro (Lorient).
Veza: Danilo Pereira (Porto), William Carvalho (Sporting), Adrien Silva (Sporting), Joao Mario (Sporting), Joao Moutinho (Monaco), Andre Gomes (Valencia), Renato Sanches (Benfica).
Napad: Cristiano Ronaldo (Real Madrid), Nani (Fenerbahce), Eder (Lille), Ricardo Quaresma (Besiktas), Rafa Silva (Braga).
