El Clásico: Alhemičari mašte [infografika]

- Advertisement -

El Clásico. Čast argentinskom koji ima silinu i snagu talenta u popločanom dvorištu Reinalda Merla ili malom natezanju između Ángela Labrune i Paula Valentima, neponovljivu igru Buenos Airesa.

Duboki naklon urugvajskom koji ne zaboravlja bravuru Montevidea tačno između Nacionala i Peñarola, vrlo omiljena i uobičajena razonoda među gospodom pomorskih kapetana. 

Čast meksičkom koji ima svu žestinu i strast temperamenta desperadosa koji nosi na licu istoriju shrvanog Mexico Cityja, koji kao malo koji grad nosi priče iz davnina i ima najbolje od najboljih – América i Guadalajara.

Danas je to povod navijačkim zdravicama, fudbalskom nadmetanju, individualnim raskošnim izdanjima. Slava se svodi na nerazumijevanje, i to, možda, najgore naravi. 

Uložio je nemire i besane noći onaj čileanski, na kojem se naziru tragovi Leonela Sáncheza i Juana Mura – nejasni, ali ne i neodgonetljivi – krunski svjedoci Santiaga koji ostaje pod snažnim dojmom fudbalske veličanstvenosti Colo-Cola i Universidada.

Ali, niti jedan od njih nije nedovršena partija koja je iscrpila sve mogućnosti geometrije, nebrojeno puta unaprijed proživljavajući isti proces, od besanog svanuća do tajanstvenog plotuna – španski El Clásico.

Ovo je trka generacija. Utakmica, idealna, zamišljena, jednih i drugih, bolje jedni protiv drugih, bila bi rekord stadiona. Tražila bi se karta više. Vrijeme je… 

Piše: Sead Bašić

Gosti iz Madrida predstavili su se kao homogena, tehnički dotjerana ekipa, snažna i vješta da zadrži loptu u svojim nogama.

Čudesni Muñozovi kraljevi kojima je aplaudirao cijeli Stari kontinent. Real je stroj, nadahnut s desnim krilom Pirrijem, koji je 417 puta oblačio dres sa kraljevskim grbom, okrunjen plemićima Cristianom Ronaldom, on je evidentiran u protokolima, u sjećanju miliona na lijevoj strani igrališta, sladokusci su mrmljali samouvjerenost koja se napuhala u veliki balon, Franciscom Gentom, koji je sjedinio u sebi sve osobine klasnog igrača: brzinu, umjetničku tehniku i veliku taktičku zrelost.

Zinedine Zidane

Zinedine Zidane sa četiri noge

Njihova igra traži kompozitora koji bi napisao simfoniju tom umijeću i snazi, eleganciji i duhu. Jedna je madridska pojava karakteristična: Zinedine Zidane sa četiri noge, jer bilo je nevjerovatno da se s dvije noge i loptom može sve to uraditi.

Dirigent Realove igre i začetnik svih akcija. Imao je iznenadni, brz udarac. A lopte ne dodaje, u doslovnom smislu, baca ih do saigrača. Tačno. Preduhritrio je potpunošću, u punom smislu te riječi, i Raymonda Kopu i Santillanu. Aplaudirali su mu gdje god je istrčao.

Među fudbalerima Reala i Alfredo Di Stéfano. A Di Stéfano je za madridski narod bio ”poslovođa”. Uloga koja nosi više bodova i od visokog odstrijela. Di Stéfano je bio i jedno i drugo – u najvišem dometu – lopta rezana, tehnički, pri udarcu, obrađena do savršenstva. Reska, brza. Pregled igre do San Cristóbala i dubina madridskih šuma, do Buen Retira, do Castilla.

Lopte i po trideset-četrdeset metara, savršene, ne u ”for”, u korak. Koliko puta okrenut leđima, odmah iz voleja, koliko puta izuzetno jak šut iz koljena.

Preko noći se razvio u veliku figuru. Čvrst, snažnih nogu, plećat, veliki dribler i strašan ”štoser”. Iz driblinga u topovski udarac. Ljubimac Santiaga Bernabéua i Madrida. Znate koliko pogodaka? 396! Odlučivao je sam tolikim utakmicama.

I Ferenc Puskás je najbolje iskusio rekordersku brzinu Kastiljanaca, koji su gotovo neshvatljivim sprintom za protivnike, prelazili rastojanje od gola do gola. Najprije, nebo mu je podarilo sve: otmjenost, sigurnost, osjećaj za start, dubinu koju je pokrivao loptom i do trideset metara, i još, imao je radar kao rijetko ko. Ulazio je u dvoboj prije nego je puška i opalila. Ostavio je prohladnu Peštu, Honvéd, i osvojio navijače Reala.

Zabezeknuta lica protivnika, a oni su bili na lopti. Pretrčati, to za Mađara nije bilo ništa. Volio je napadati, neuhvatljivo, a kako je samo izmicao protivnicima.

Zveketalo je, istina, ali bi njegove kosti ostale čitave. Ganjao je loptu u malom mjestu u Kispestu, a gromoglasno pucanje bila je samo jedna tačka iz njegova bogatog repertoara. Lopta se za Mađara ”lijepila”, imao je vražji dribling, a tamo kamo je bacio oko, bacio je i loptu.

Jedna šah partija Roberta Carlosa, na terenu, koji je duže vrijeme branio boje brazilske reprezentacije i bio stub odbrambene kraljevske linije s Joséom Santamaríom, Fernandom Hierrom i Chendom, iznenadila je Katalonce, a njegovi konkurenti, Sergio Ramos i José Camacho, nikad mu nisu osporili primat. Težak, ali otmjen, širok, ali hitar, zmijolik, okretan, s loptom čvrsto među nogama, čudesnih ideja, vizionar, doslovno, u šetnji među zbunjenim Kataloncima. El Hombre Bala bio je fantazista prvog reda.

I iza svih – Iker Casillas. I kad se gubi, opravdanje je u Casillasovom đepu. Držao se crte i sav u oslonu na gumi-gipkost. Carevao je na poluvisokim i niskim loptama. Toliko puta ”pod nogama”, toliko puta plav, pun modrica. Koliko samo utakmica u onom vrućem bijelom petercu Reala? 725! S tim velikim kapitalom izvlači stotinu priča.

Držao je svu silu toga.

Nisu pomogli ni prodori Ronaldinha, ni lucidnost Rivalda, ni snalažljivost Eto’a, ni temperament Henryja. Casillas je odlučio ipak da bude najbolji. Na svakoj lopti. Tu noć je Casillas bio munjevit u refleksu, majstor odbrane izbliza, sa osebujnim lovljenjem lopti. Fatalan za Iniestu i Xavija.

Tu kombinaciju snage i majstorstva upoznao je Realov vezni red. Gdje bi na prijestoljima mogli sjediti madridski kraljevi, sad su provirivali katalonski mladići, i prijeteći bljeskali očima. Nijedna promjena, nijedno pogešno dodavanje, nijedno izvrtanje prošlosti, niti u kojem stepenu, i kroz sve tajne čudesnog čina stvaranja La Masije, nije stvorila majstore ni upola tako energične i briljantne. 

Visoki lovci na protivnički gol. Proboj kroz guste bijele majice Kastiljanaca bio je gotovo pa lagan. U rasponu od ”nule” do ”devetke” čitavih devedeset minuta. Tipični fudbaleri velikih dana Guardioline škole. Bez doticaja, bez faula. Tehnika i virtuoznost. Godinama je Guadriola slagao ekipu oko njih, sve je podredio njima dvojici. U granitno-plavom dresu mala senzacija. Xavi izvrstan, Iniesta veliki igrač.

Xavi Hernández, čvrst, koščat, tamnoput, snažan, brz, duboki vjernik svog Camp Noa, igrač instinkta, majstor prolaza, u punoj kontroli lopte i pravca. Znao je, kao veznjak i oduzeti loptu, tući se, boriti se do zagriženosti, jednostavno, znao je nagaziti ”bekovski”.

A potezi Inieste su glavno jelo na raskošnom stolu njegova fudbalskog menija. Njegova snaga, duel igra, pokrivanje prostora, ali i dobra dodavanja i snažan udarac kod Van Gaala, Antića, Rijkaarda i Guardiole su nezamjenjivi, nije čudo, povjerili su mu 437 utakmica! Po njegovim se notama plesalo, on je bio ključ balansa u igri bez koje Barça nikad ne bi napravila ništa veliko. Vođenje ekipe El Anti-Galáctica, njegovo dirigovanje saigračima, ali i protivnicima, jednostavno je maestralno.

Blaugrana na granici stvarnosti

Katalonci su nudili i spektakl. Bez zadržavanja – u trenutku inspiracije solo repertoara – malo je ko od fudbalera Barcelone s toliko strasti bio rob driblinga. Uživao je u tome da bude najbolji. I bio je – Johan Cruyff. Očito, Holanđanin, taj fudbalski genijalac, ima nos.

Dokazao je klasu kada mu je bilo tačno sedamnaest.

Već tada, na njega treneri nisu gledali kao na običnog početnika, već kao na fudbalera, koji je sigurno pošao stopama Henka Hordijka, Thea Brokmanna i Wima Volkersa, fudbalskih asova koje je dao grad na Amstelu.

Njemu nije ništa teško. Ili – sve mu je lako. Maštovit u akcijama, pucao je iz svih pozicija. Pun čudesne zrelosti koju inače sa sobom vuku samo tridesetogodišnjaci. Gutao je igre svojih uzora čak i onda kada je bio u Ajaxovom podmlatku. Žongler puna srca i širokih jedara. Kasnije, na trenerskoj klupi, i veliki strateg.

Sa zrelom ekipom, gotovo bez slabih tačaka, protiv madridskih Los Blancosa, spretnom, ali i snažnih pesnica, Ikeru Casillasu, u utakmici u kojoj se Barceloni radilo o biti-ili-ne biti, Holanđanin postiže jedan pogodak. Uvjerljivo. A ipak, oko te instinktivne, čudesne igre prsima i glavom, brze duhom i tijelom, teško ili nikako zadrživom, u rijetkim trenucima odsutnosti ili indispozicije, je špalir isukanih čepova. I to teških. Nasrću oni za koje se to ne bi nikad reklo. Silovita je snaga madridskih tehničara.

I José Samitier je neumoljiv. Dok je Cruyff flautist ili gitarist Youngove Gibsonke, Samitier je držao sve konce u svojim nogama, kao rijetko ko. Igra lijepo, duhovito i efikasno. Uz Paulina Alcántaru, on je zadržao najviše osobina koje se pripisuju katalonskom fudbalu iz njegovog zlatnog doba, a to su sitan vez, tehnički dotjerana igra u kojoj nisu zapostavljena ni savremena dostignuća – brzina, fizička pripremljenost i snaga.

A udarni trio? U tom opsegu, Blaugrana je tehnički bez mane. Savršena. Uvijek na prstima, lagana. Koliko golova iz solo-akcija. Od Ronaldinha do Lionela Messija, od Lászla Kubale do Césara. A za ove sladokusce je zeleni Camp Nou poslastica. Jarko osvijetljeni reflektorima grdosije, gdje travka sa zelene površine pucketa od topline neonskih sijalica što su obasjavale igralište, bojili su rumenilom lica protivnika.

PROČITAJTE JOŠ:  Lana Pudar predložena za dobitnicu Grba grada Banja Luka

Majstorstva im nije manjkalo, pa ipak, ono revolucionarno u njihovoj igri bilo je vraćanje do sopstvenog šesnaesterca, kada su postajali bekovi, oduzimanje lopte i transformacija u klasične krilne napadače, u svakom trenutku, spremne da povuku opasnu kontru. Katalonci su sa Kubalom dobili na čvrstini i to će biti jedan od ključnih detalja za uspijeh Barçe protiv Madriđana, dok je Ronaldinhova filozofija ubrzala igru, unaprijedila kretanje igrača i značajno usavršila kontra napad. Njegov princip bio je jednostavan: dodaj prvom igraču do sebe i odmah mijenjaj poziciju u nastojanju da dođeš u situaciju da ponovo primiš loptu.

Od Antonija Ramalletsa do Messija, Kubale i Ronaldinha svi su odlično tehnički potkovani, spremni da se snađu na svakom dijelu terena i munjevito iz defanzive krenu naprijed.

I Miguel Muñoz poziva na oprez – Ronaldinho. Trči kao gazela, prelazi trzajem ramena, posjeduje fintu. Od dječačkih dana u brazilskom Grêmiju, ostaje na silini pokreta. Metri mu ne znače ništa. Igrao je između šesnaesteraca, i više, na cijelom terenu. A, udarac? I jednom i drugom, volej, sve.

Ubačaj iz kornera – čista majstorija – on sam trga paučinu finijom tehnikom. To je Ronaldinho – dribler sklon bravuri, individualist i za sebe i za druge – loptu vodi ”vanjskom”, ne libi se odigrati ni petom. A bilo ju je koliko hoćeš.

On je držao sve. I ljepotu, i visinu, i vitkost, i snagu, i znanje, i munjevitu reakciju, i jednostavnost. Sa izuzetno krhkom građom, kakva u današnjem fudbalu ne bi prošla, Brazilac je sve nedostatke nadoknadio neobično brzim razmišljanjem i spretnim pokretima.

Razvio je nevjerovatnu tehniku i postao jedan od najboljih driblera u istoriji, a njegovi golovi i asistencije na arhivskim snimcima još uvijek oduzimaju dah. Sve što je radio izvodio je bez napora. Lagano, jednostavno. Čarobnjak lopte. Nevjerovatno kako je taj ”tanki” mladić manevrisao među iskusnim kopačkama. Njegovo je tijelo živa suprotnost taktičkom umijeću i tehnici.

Bio je jedan Ronaldinho. I jedan – Messi. On se utrkivao s protivnicima na uskom i razrovanom igralištu kao po uskom i razrušenom zidu. Argentinac je El Clásico sveo na puki uzdah-izdah sukob. S Messijem je Guardiolina revolucija tikitaka predodređena za pobjedu. Nije li i Rexachov životni cilj bio ispunjen: Argentinac igra u nekoj vrsti zanosa. Idealno.

U svom širokom repertoaru ima toliko finesa, toliko rješenja, toliko bogati kist da su mu bravure kasnije dobile iluzionistički ton. Čista apstrakcija. Roler s obje noge. Messi u svojim kratkim nogama ima strahovit osjećaj za povlačenje lopte.

Odigrao bi je gotovo izgubljeno naprijed, a kada je pala kosidba protivnika, povukao bi je munjevito natrag. Bilo bi ih po prašini. Barcelona u njemu ima majstora driblinga.

Pun mašte, zaljubljenik u igru, spektakl-majstor, junak tolikih blistavih večeri, tolikih žarkih poslijepodneva, čisti svetac među Kataloncima. Klasika.

Argentinac je sposoban spasiti pogodak, a trenutak kasnije sam tresti protivničku mrežu. Sav u kaznenom prostoru, sabran, kadar daleko bacati loptu kao rukom. Samouvjeren i uvjerljiv. Messi će ostati na pergamentu velikih asova s 584 pogodaka i 634 nastupa u granitno-plavoj košulji katalonskog kluba.

A odbrana? Carles Puyol – Ronald Koeman – Joan Segarra. Oni drže čvrsto svoje stolice, oni paze na čisti rezultat. Najtipičniji protagonisti proslavljene katalonsko-holandske fudbalske škole. Koeman, visoki lovac na golove, jedan od onih Holanđana koji iskaču iz prosjeka, koji nosi i finiju obradu lopte i više duha od katalonskog standarda, tehnici je dodao snagu, a snagom smogao hrabrost, da na širokom igralištu Camp Noa, jednostavno, oduzme mnogim protivničkim fudbalerima, tu virtuoznost.

Guardiola ima još jednu klasu u svojim redovima: Carlesa Puyola. Ovaj će fudbaler protiv Madriđana samo još više istaknuti tu čudesnu katalonsku ubojitost i sjajnu tehniku u pozicionoj igri. U trajnom vlasništvu Camp Noa, taj Katalonac je loptu zalijepio na vrh kopačke, prolazio kroz protivničke odbrane briljantno, u jednom dahu, ležerno šireći ekstravagantni mit širom igrališta, pokušavajući se dočepati ”svetog grala” Joana Gampera. A Carles Puyol bio je velika duša čudesne katalonske ekipe, čvrsto vezane uz njegovo ime. 

Trener Guardiola je imao svoj koncept, vatreni zagovornik tempa, baš je na tu kartu išao protiv madridskog tima. I pogodio. Polako, ali sigurno su Puyol, Koeman i Segarra, spustili loptu na travu, izmijenili korak i zabavili sve one što bdiju nad svakim njihovim potezom.

I Joan Segarra je bio impresionantan. Koščat, visok, mišićav, širokih ramena, izbačenih jagodica. Onako visok s obično opuštenim rukama, jastrebova pogleda, brzine tigra, mirnoće akrobata na tankoj žici Osona, ostavljao je snažan dojam igračke veličanstvenosti.

Čitava je odbrana Barcelone s uspjehom zaustavljala madridsku navalu, ali je golman katalonskog tima, ljubimac Camp Noa, u sjećanju, urezan u fotografije, imao svoju noć. Svoj bljesak. Antoni Ramallets. 

Letio je visoko, daleko. I Guardiola je široka srca aplaudirao njegovim paradama. On je bio u deliriju na njegova dugačka ispucavanja. I iako su fudbaleri Reala, s puno dima i u živom ritmu strasne clásico noći, situacija je, koliko je mogla biti, u Ramalletsovim rukama. Lopta poslušna poput janjeta u nogama Ronalda, bez prekršaja u vlasništvu Zidana, u širokom startu Di Stéfana. Čista igra. Nadugo ispružena noga, ulijevo, udesno. Ramallets u gospodarenju kaznenog prostora. I – ”rampa”. Istina, Ramalletsova je snaga ”čučala” u neviđenom refleksu. 

Cristiano Ronaldo

Duboki svemir Camp Noa 

Real, najčešće u bijelom dresu, manje ili više postavljao se ovako: Iker Casillas – Roberto Carlos, José Santamaría, Fernando Hierro, Chendo – Pirri, Zinedine Zidane, Cristiano Ronaldo, Francisco Gento – Alfredo Di Stéfano, Ferenc Puskás. Ne treba zaboraviti da su u tom cijelom kompleksu majstora Kastiljanci još uvijek imali Juanita Alonsa, Sergija Ramosa, Joséa Camacha, Raymonda Kopu, Santillanu i Raúla, članove čudesne palete favorizovanih umjetnika.

S druge strane, pred skoro devedeset hiljada ljudi na Camp Nou, toliko talenta, da danas ulazi u konkurenciju za sva vremena. Trojica se pamte: Johan Cruyff, Ronaldinho i László Kubala. I ostali genijalci: Antoni Ramallets, Carles Puyol, Ronald Koeman, Joan Segarra, Andrés Iniesta, Xavi Hernández, José Samitier i Lionel Messi. Individualni duh spojen u Guardiolinu tikitaku. Daleko od atletskih priprema. I na klupi su kreativci: Víctor Valdés, Migueli, Dani Alves, Carles Rexach, Bernd Schuster, César.

A kako je počelo?

Opet je to bila ona divna i nenadmašna slika koja prati veličanstvene fudbalske predstave: prepuni Camp Nou raspoloženih Barcelonistasa i kiša, koja je vječni pratilac važnih susreta Blaugrane, dolazila je i odlazila, natopila teren na kome nije bilo lako voditi žestoki okršaj sa ”dinamitnim momcima” iz Madrida…

Odlično su krenuli fudbaleri Barcelone, nametnuli su se od prve minute, uistinu su pristupili igri principom daje napad najjače oružje. Okružili su odbranu i kazneni prostor Madriđana ne dopuštajući im izlazak s njihove polovine igrališta. Pritisnuli su od prve, odlučno i agresivno.

Visok izlazak u napad donio im je i prvi pogodak u desetoj minuti. Katalonci su dobili, zaradili što su htjeli, rani pogodak za mirniji nastavak igre. Strijelac: László Kubala. Visoka izdržljivost, trk i ta uistinu, i po trideset metara duga lopta. Obećana zvijezda Barçe. I ne samo dodavač.

Zna i pucati, a vaga u trku. U velikom je luku, s polovine igrališta, lopta išla prema Kubali, koji je znalački prihvata i kreće prema Casillasu. U trenutku dok se Kubala priprema za šut, Chendo preuzima ulogu čistaća, te obara Kubalu u šesnaestercu Reala. Mateu Lahoz pokazuje na bijelu tačku, a Kubala ostaje vjeran svojoj hrabrosti. Dobro pogađa loptu, nema odbrane – 1:0!

Kako je igrao Real? Prepoznatljivo čvrsto, u najavljenom rasporedu sa striktnim zaduženjima čovjek-na-čovjeka u odbrani, igračima zaduženim istrčati na duge lopte iz sredine terena. Ronaldo je zaigrao na lijevom krilu, dok je Gento prebačen na poziciju klasičnog veznog kako bi zajedno sa Zidanom trkački zatvorio Barcelonine pokušaje kroz sredinu. Ali, odbrana je bila ključni segment.

Santamaría se od starta ‘zalijepio’ na isturenog napadača László Kubalu koji je zamijenio očekivanoga Raúla. Lijevu stranu napada Blaugrane zatvarao je Cristiano Ronaldo na Ronaldinhu, dok je Pirri pazio na desno krilo Barçe, Cruyffa. Real je jednostavno uzeo odbranu kao temelj uspjeha, ali to ne znači da su se Kastiljanci zavukli ”Casillasu u prsa”. U takvoj gustoj formaciji, koja je praktično imala dva bloka u samo desetak metara, Barcelona je nailazila na probleme čim bi prešao desetak metara na polovinu madridskog tima.

Jer, Miguel Muñoz je prepustio taj prostor Kataloncima, postavio se u odbrambeni gard, ali fudbaleri Barcelone nisu imali rješenje kako probiti prvu odbrambenu liniju s veznima, a kamoli da bi stvorili pritisak na odbranu s Santamaríom i Hierrom koji su imali uloge ”čistača”.

Odbrana je bila na visini, a kako su Los Blancosi kreirali napad? Polukontrom, dugom loptom na Cristiana Ronalda koji se pokazao bržim od svog čuvara Joana Segarre.

Bio je to pogodak koji je doveo dlanove do užarenja.

Ali u tom je golu neki gadan đavo. Crn, pun crnih slutnji. Cristiano Ronaldo je čovjek visoke elegancije. On se ne igra fudbala, on se šali s fudbalom. I s Kataloncima.

PROČITAJTE JOŠ:  Elvedina Muzaferija prvu pobjedu u Europa kupu posvetila...

S puno stila zaobišao je Segarru, i onda, daje si oduška, mogao bi i lakše, ali grmi. Lopta je u rašljama. Segarra kleći, Puyol i Koeman ukopali su se do grla. I tu su i ostali, bez riječi – 1:1!

Žestoki bombarderi s Camp Noa, fudbaleri granitno-plavim dresa, posegnuli su za artizmom. Utisak se nametao sam po sebi: Barça igra, a Real se grozničavo bori, kako da ostvari homogenost u svojim redovima, kako da se odupre razigranom protivniku i kako da spriječi neugodnost. Dugo očekivani finiš ipak je stigao. Xavi i Iniesta opet su zaigrali u stilu s početka utakmice, opet su s Madriđanima radili šta god su htjeli.

U nastavku susreta, Barcelona opet stvara šanse. Igra kombinatorno, dobro. Kubala dva puta ne uspjeva postići pogodak. Prilike kakve je Mađar propustio, Messi ne propušta. Messijeva lopta udarena je jako, još jače zarezana, diže se pored živog bijelog zida, a onda poput padobrana, mirna, tiha, laka, iznenada curi u mrežu. Casillas se nije ni pomakao. Bio je to fantastičan slobodan udarac čudesnih putanja. Bio je to pogodak smirenja – 2:1!

Messijev gol dao je i glas i srce Barceloni. Nadigrao je slavu i Carlesa Rexacha i Bernda Schustera… Iz poteza u potez. Čudesan, izvan svih serija. Svaka je slika živa: Messi. Inspiracija za ostatak društva. Velika predstava. Finese, driblinzi, neviđena tehnika, žar, temperament. Scene pred Casillasovim golom – senzacija. Neviđeno.

Madridski se tim uspio izvući iz mrtvila kojeg su nametnuli Katalonci. Začas, navukli su štitove i ganjali po terenu crno-bijelu kožu, koju su uspjeli pred kraj prvog dijela poslati iza leđa Ramalletsa.

Jedva da je odmaklo sedam minuta od Messijevog pogotka, nakon jednog oštrog starta Ronalda Koemana, slobodan udarac za Real. Zinedine Zidane namješta loptu. I dok protivnički igrači spremaju blok, dižu noge, skaču, Zidanova je majstorija prisebnosti i znanja. Za pola metra, lopta prelazi preko živog zida, te završava u razapetoj mreži Ramalletsa. Guardiola se hvatao za glavu, sav očajan – 2:2!

Čovjek koji je izazvao šok 

Gotovo oprezno, nerijetko i iritantno hodajuće proticalo je drugo poluvrijeme u kojem je ”nula” svakom minutom bivala sve većom i trenerima primamljivijom. Ako su Madriđani računali da im je najveći zadatak sačuvati ”nulu” na Camp Nou, a pobjeda će doći samo po sebi, gorak su pelin gutali naišavši na Guardiolin zid. Barcelona je odigrala taktičko odgovorno, zgusnula sredinu, zatvorila koridore i odvažno se borila u duelima.

Barcelona je bio gust odostraga, sa Xavijem duboko na polovini madridskog tima, i onda njegovim dugim loptama naprijed, na Ronaldinha, Cruyffa ili brzonogog, duga koraka, uvijek u širokom preskoku zapreka, Mađara Kubala. Ali, elastični je bedem za Katalonce bio pravi bunker.

‘Puhali’ su Katalonci za vrat svakom gostu koji je dobio loptu na njihovoj polovini. Los Blancosi su u prvom poluvremenu još i pleli, imali šezdesetak posto loptu, da bi u nastavku ”ugasili motore” i čekali transport na aerodrom. Ali, dojam je bio samo lošiji od konačnog ishoda.

Igrala se 75. minuta, nekako usamljen, Ronaldinho se našao u protivničkom šesnaestercu. Dobio je vrlo upotrebljivu loptu, Casillas je bio ispred gol linije jedva metar-dva, i iako šut nije bio naročito jak, golman Reala nije uspio uhvatiti loptu. Iskotrljala mu se iz naručja i lagano uputila prema mreži. Casillas se ponovo bacio, uspio je i uhvatiti loptu, ali, dobro se vidjelo, za nekoliko centimetara unutar linije. Pritrčao je i Chendo, te u gužvi, loptu ponovo vratio u Casillasove ruke.

Fudbaleri Barçe su oštro protestovali, ali nije bilo nikakve koristi od toga. Mateu Lahoz se naslušao zvižduka i u nastavku. Hierro je preoštro startovao na Samitiera, koji je malo zatim iznesen s terena. Ponovo se vratio u igralište, ali bez uspjeha. Težina udarca nije mu dozvolila da se stabilnije oslanja na nogu, pa je opet otišao u svlačionicu.

A onda užas deset minuta prije kraja utakmice.

Opet je Cristiano Ronaldo na lopti, njega Kastiljanci teško drže, i on ide sam, ima vremena, ima metara, ima sliku i priliku. Di Stéfano mu nije daleko i on puca nisko, lopta je mimoišla mnoge, Di Stéfano ju je pratio, znao je da će biti mesa u tom lovu na ”kožu”, i za njega. I lopta stiže, a onda je Di Stéfano pritisnuo, a Ramallets ju je samo uspio ispratiti. Nije se stigao ni baciti. Sve je bilo prebrzo: i lopta, i Ronaldo, i Di Stéfano, i gol – 2:3!

Na Di Stéfanov pogodak, bez utrke sa semaforom, slijevali su se katalonski napadi za napadom. Odbrambena linija s Koemanom na čelu, igrala je izvrsno. Fino, meko, na prstima. Ramallets se držao crte, carevao je na poluvisokim i niskim loptama, toliko puta ”pod nogama”. Nije razočarao.

A, onda katalonski šlag na tortu. Gol za golom, jedan za drugim. Xavi i Iniesta su tandem. Jedna duša. Jednako su prilazili fudbalu, jednako gladili loptu, tražili isti način do gola, jednako tresli mreže, elegantno, u razigranoj mašti. Jedan do drugoga, u sjaju kombinacije, jedan za drugoga.

Samo je takav psihološki postavljen dvojac, koji je po mnogo čemu upravo na antipodu madridske ekipe, mogao pružiti onu liniju visoke produktivnosti, kojom je Barcelona odnijela ispred nosa slavu Ronalda, Reala, a zamalo i pobjedu. Barcelona je u dva poteza išamarala ovog puta i kombinatorne Madriđane. A madridska kombinatorika ne može dalje od toga. Kataloncima je za takvu spojivost dosta frtalj nadahnuća.

Iniesta je imao riječ. Dohvatio je loptu na desnoj strani, na ivici aut linije, uslijedio je eksplozivni, fini, u širokom luku brzi centaršut, lopta prelazi preko Chenda i stiže do Cruyffa, koji udarcem glavom postiže pogodak za novo izjednačenje – 3:3! A onda, samo minutu kasnije, Xavi, nakon jedne gužve, dolazi do lopte i tamo kamo je bacio oko, bacio je i loptu.

S lijeve strane, s nekih dvadesetak metara, silovito udara po lopti, koja u velikom luku, prelazi preko prstiju Casillasa, i završava u mreži Kastiljanaca. Drhtaj. Eksplozija. Radost je navrla na usta, na oči. Na semaforu je stajalo: Barcelona 4, Real Madrid 3.

A u posljednjoj minuti – tuš. Od provalije do euforije dijele detalji i kombinacije sretnih okolnosti na koje se može uticati, ali samo do određene granice.

Gdje završavaju strateški potezi, počinje igračka kvaliteta. Ili sreća. Dueli su išli na stranu Realovih fudbalera, kroz mišićnu agresivnost Los Blancosi su dolazili do ničijih lopti, ali u globalu se takvom izboru nema šta zamjeriti, naročito u kontekstu brze transformacije iz odbrane u napad.

U velikom obračunu svoje ekipe sa Realom, Ramallets je imao svoju ”londonsku maglu”, prinuđen je na kapitulaciju još jedanput: Di Stéfano se našao u dubokom ofsajdu, te se za tren oka našao sam ispred Ramalletsa. Golman Barcelone, kao uostalom i njegovi saigrači, računao je da će sudija zaustaviti Di Stéfana i zbog toga nije ni istrčao. Ali, sudija Miguel Mateu Lahoz je ostao nijem.

Di Stéfano se približavao golu, i tek kada je došao na granicu šesnaesterca, tek onda je Ramallets krenuo ususret Realovom napadaču. Odlučivale su sekunde, Di Stéfano je spremno zaobišao Ramalletsa, no sreća se osmijehnula katalonskom timu. Lopta je udarila u stativu, pritrčao je Dani Alves, koji je ušao umjesto Samitiera i degažirao loptu na centar igrališta.

I upravo je taj promašaj bio prelom susreta. Camp Nou je upoznao Zinedina Zidana na njegovom životnom zapucaju. Iznenada je s četrdesetak metara ispucao Alvesovu loptu, malo prignut u koljenima, lopta je krenula visoko, čitav je stadion vidio prelet, odjednom počela se spuštati.

Ramallets nije shvatio šta se dešava. Šta radi Francuz?

Digao je ruke čim je uputio udarac, pošto je prije toga na najmanjem prostoru, ne taknuvši loptu, prevario četvoricu Katalonaca. Taj lob, koji to u početku, po snazi lopte i nije bio, dobio je početno ubrzanje, yeagerovu inercijsku silu, sjeo je pod prečku – 4:4! To je potez. Gol golova. Camp Nou naprosto propadne pod njim.

Miguel Lahoz je svirao kraj…

Svi su preduvjeti bili tu za kolosalnu fudbalsku partiju, clásico-spektakl, kad su i jedni i drugi preslikali skriveni oblik vremena, kad se nadigravaju i igraju na gol više. Njihova je narav ciklična, kao uobičajeni preludij, povezali su činjenice iz udaljenih i dalekih vremena. Njihova procjena pokazala se ispravnom. Igrali su kako su mislili da je najbolje, fudbaleri čudesne mirnoće, sjajne tehnike u pozicionoj igri, odabrani savršeni igrači u svojoj nesavršenosti izvan fudbalskih terena, da oživotvore izmišljotinu zatvorenih očiju.

To je čarolija Barcelone i Reala. Ima ih još, ovi su ipak priča za sebe. Pomalo u ritmu vremenskog otkucaja jednog starog sna, ali za tolike moglo se još…

Ovo je ipak El Clásico.

- Advertisement -

NAJNOVIJE

MOŽDA VAS ZANIMA

Irfan Smajlagić više nije selektor rukometaša BiH

Irfan Smajlagić ubuduće neće više obavljati dužnost selektora rukometne...

Košarkaši BiH večeras traže pobjedu protiv Francuske

Večeras se u Tuzli igra meč drugog kola kvalifikacija...

Užasna scena u Francuskoj: Fudbaler završio u komi u 34. sekundi utakmice

Napadač Bordeauxa Albert Elis (28) zadobio je težak udarac...

Veliki uspjeh: Bh. borac Sanjin Husić Alihodžić je profesionalni prvak Evrope

Član kluba borilačkih vještina “Gazija” Sarajevo Sanjin Husić Alihodžić,...

Lana Pudar predložena za dobitnicu Grba grada Banja Luka

Najbolja bh. sportistkinja Lana Pudar (18) predložena za ovogodišnju...