Kad sam prvi put izašao na trening po okolnim putevima, trčeći pored nekih njiva, odjednom vidim da prema meni trče neki ljudi, gestikulirajući rukama. Stao sam, a ljudi jedva uspijevajući da povrate dah, zapitali su me – “što se desilo, šta se desilo”… Ljudi jednostavno nisu bili priviknuti na to da netko trči bez potrebe ili povoda, kaže nam Drago Boroja.
Za one kojima to ime nije poznato, da pojasnimo. Riječ je o 66-godišnjoj trkačkoj legendi porijeklom iz BiH, čovjeku koji je dosada skupio daleko najviše istrčanih maratona na prostorima Balkana.
Njegova trkačka statistika je naprosto fantastična a u njoj piše da je Drago sudjelovao na ukupno 687 utrka (358 maratona i 56 ultramaratona) i 10 triatlona, a pretrčao je gotovo 111.000 kilometara. Ako ne možete pojmiti kolika je to razdaljina, recimo da se trenutno nalazi na trećoj četvrtini trećeg kruga oko našeg planeta.
I naravno, Drago još trči…
Rođen je 4. 11. 1953. godine u Starom Selu u općini Donji Vakuf, živuća je legenda dugih pruga bivše Jugoslavije i jedini maratonac s prostora regije čije ime možete naći u svjetskom Klubu 300+ maratona jer ih je skupio 414.
Klub 300+ maratona je skupina maratonaca na svjetskoj razini koji su istrčali više od 300 puta dužinu od 42.195m, a Drago Boroja iza sebe ima gotovo 700 sudjelovanja na natjecateljskim utrkama.
Iako je rođen u Bosni, Drago je veći dio života proveo u Vojvodini. Njegovi roditelji su se u potrazi za boljim životom preselili u Futog kod Novog Sada. Futog je inače selo poznato po čuvenom futoškom kupusu, a čak 70 posto stanovnika čine doseljenici iz BiH, koji su u Vojvodinu došli nakon Drugog svjetskog rata.
Kako je opisao na početku, trčanje u tim vremenima nije baš bilo ‘popularno’. Jednostavno, ljudima je bilo čudno da neko trči bez potrebe, tako da je i Drago sportsku karijeru započeo kao nogometaš.
- U mladosti sam aktivno igrao nogomet u lokalnom klubu, zatim za tim fakulteta, tim tvornice, a poslije i za veteransku ekipu matičnog kluba. Sjećam se da nisam mogao zamisliti sebe da bih mogao trčati bez lopte. Možda zvuči neuvjerljivo, ali moji prvi trkački koraci su bili upravo u ultramaratonima i maratonima. Konkretno, početkom osamdesetih 2-3 puta sam savladavao znani Fruškogorski maraton na 88km u znak spomena na ime i djelo Tita. A onda negdje u svibnju 1985. u Zagrebu, pred izlogom neke turističke agencije, gdje je bila okačena plakata Plitvičkog maratona, nastaje prijelomni trenutak i definitivno se okrećem trčanju, govori Boroja.
Drago i sa 66 godina i dalje uživa u trčanju.
– Trčanje je već poodavno postalo moj način života. Maratonsko trčanje je jedna vječna inspiracija, u počecima trčimo da bismo savladali stazu, poslije da bismo savladali neko vrijeme, onda počinju izazovi sve većih dužina, sve većeg broja maratona, kaže Boroja.
S obzirom da je sudjelovao na skoro 700 natjecanja zanimljivo je bilo saznati koja su mu bila najvažnija dostignuća.
– Vjerojatno je utrka na 12h na Paliću 1993. moj najveći trkački uspeh. To je jedna od rijetkih utrka, ako ne i jedina, gdje sam imao dodatnu motivaciju da trčim za novac. Naime, te 1993. u ostatku Jugoslavije je vladala neviđena hiper – inflacija, i ja sam radio za milijarde, doduše to je bilo svega nekih 20-30 njemačkih maraka mjesečno. Nagrade u toj utrci, koju je sponzorirao lokalni biznismen, bile su, ako se ne varam, 500-400-300 maraka. Takve nagrade su privukle skoro sve naše dobre ultramaratonce, kao i nekoliko izuzetno dobrih mađarskih i ukrajinskih trkača. Bio sam treći i dobio skoro godišnju platu, ispričao je Drago za ‘trcanje.net’.
Drago danas živi u Poljskoj, u gradu Tychy kod Katowica, a s ponosom ističe da je trčao i dva polumaratona u glavnom gradu rodne zemlje, Sarajevo (2008. i 2010. godine).
– To je bilo u vrijeme kad je trkački pokret u BiH bio u povoju. Kad sam saznao za polumaraton u Sarajevu, nisam se dvoumio ni za trenutak da tamo otputujem. Sjećam se toplog prijema tadašnjih organizatora. Posebno me je dirnula utrka kad je start bio u Novom Sarajevu, a cilj kod Zetre. Ja sam to doživljavao kao svojevrsni način zbližavanja ratom podijeljenih entiteta. Više nego tužno je bilo gledati na oronule i izrešetane fasade brojnih zgrada, prisjeća se Boroja.
Osim Sarajeva, dva puta je trčao maraton u Novom Gradu (odnosno Bosanskom Novom) 2014. i 2018. godine.
Kao iskusni trkač Drago Boroja ima i poruku za mlade trkačke nade, ali i sve one koji se želi rekreativno baviti ovim sve popularnijim sportom.
– Savjetovao bih da se trčanjem ne treba baviti iz pomodarstva, pokazujući se u najnovijoj markiranoj opremi. Danas, trčanje postaje imperativ zdravog načina života, i to treba prije svega imati na umu, pogotovo kod početnika. Treba racionalno uklopiti svoje svakodnevne obaveze i dužnosti s trkačkim planovima. Dobar savjet je da se uvijek konsultirate s nekim iskusnijim, pogotovo stručnijim. Ljudi iz BiH vjerojatno imaju trkačkog potencijala – dokaz za to je Amel Tuka. U Hrvatskoj, čovjek s najviše istrčanih maratona i ultri je Franjo Lončar (oko 300), koji je porijeklom iz BiH. U Srbiji, slično, najviše maratona i ultramaratona imaju, moja malenkost (414), rođen u BiH, drugi je Srećko Mićić (233), čija mati je rođena u Bosni, i treći Drago Knežević (219), također rođen u BiH. Ovdje ću se poslužiti citatom slavnog češkog maratonaca, olimpijskog šampiona u maratonu Emila Zatopeka: “Ako želiš pobijediti – trči utrku na 100m. Ako želiš promijeniti svoj život – pretrči maraton”.
Za kraj jedna zanimljivost. Dvojac iz regije s najviše maratona upravo je rodom iz BiH, jer je drugi Franjo Lončar (približava se 300. maratonu) koji živi u Zagrebu, a rodom je iz Gornje Lupljanice kod Dervente.
