Trenirajući nekoliko klubova u Iranu, Kini i Saudijskoj Arabiji, hrvatski trener Branko Ivanković već je bio etablirano ime u azijskom nogometu prije nego što je preuzeo kormilo reprezentacije Omana početkom ove godine.
Sada se nada da će mu njegovo veliko trenersko iskustvo pomoći kako bi Oman odveo do prvog nastupa na Svjetskom prvenstvu.
Ivanković je tijekom godina postigao znatan uspjeh. Kao pomoćnik Miroslava Blaževića pomogao je Hrvatskoj da osvoji treće mjesto u Francuskoj 1998. godine, a zatim je Iran odveo na SP u Njemačku 2006. Na klupskoj razini pokupio je i druga mjesta u Hrvatskoj, Kini i Iranu.
U razgovoru za FIFA.com Ivanković je govorio o razlici između treniranja klubova i reprezentacija, novom izazovu s Omanom, iskustvu treniranja Irana u Njemačkoj 2006. i uspjehu koji je postigla Hrvatska u Francuskoj 1998. i Rusiji 2018. godine.
Nakon mnogo godina klupskog nogometa, početkom ove godine vratili ste se vođnju reprezentacija, ovaj put preuzeli ste Oman. Što vas je ponukalo da prihvatite ovaj posao?
– Iskreno, nakon rada u Iranu i Saudijskoj Arabiji, želio sam predahnuti, ali kontaktirao me Nogometni savez Omana, raspitao se o mogućnosti da preuzmem reprezentaciju i rekao mi sve o njihovom programu. To je novi izazov za mene i moj je cilj postići neke stvari sa Omanom i razviti igru u kojoj trenutno općenito na Bliskom istoku nedostaje profesionalnosti. Igrači trebaju više iskustva i moraju više raditi. To mi je ogroman izazov.
Devet mjeseci nakon dogovora još uvijek čekate da odigrate debitantsku utakmicu. Je li vam bilo teško to razdoblje?
-Nažalost, nogomet je suspendiran u cijelom svijetu već nekoliko mjeseci zbog koronavirusa, a to se naravno odnosilo i na Oman. Igrači nisu imali nijednu utakmicu u posljednjih pet mjeseci niti bilo koji trening što nam predstavlja problem. Osobno nisam zadovoljan zbog nedostatka natjecanja i prijateljskih utakmica, ali dobra stvar je što ćemo u listopadu i studenom imati priliku okupiti igrače i vidjeti kako će nastupiti nakon nekoliko mjeseci bez utakmica. Sljedeća službena utakmica za Oman bit će tek u ožujku 2021., ali moramo se dobro pripremiti prije toga, a igrači se moraju natjecati u lokalnoj ligi kako bi povratili formu nakon te produžene stanke.
Oman je tek druga reprezentacija koju ste trenirali u karijeri. Znači li to da vam je ugodnije raditi s klubovima?
-Sretan sam jer sam, kad sam započeo karijeru, istovremeno trenirao klub, ali sam istovremeno bio dio osoblja hrvatske reprezentacije. To je za mene bilo izvrsno iskustvo. Osobno slijedim dva različita pristupa, ovisno o tome radim li s klubom ili reprezentacijom. Velika je razlika između ta dva posla. S klubom svakodnevno radite s igračima, ali s reprezentacijama ih vidite samo na trening kampovima. Nakon što sam ranije trenirao brojne klubove u karijeri, imao sam veliko iskustvo s hrvatskom reprezentacijom koja se natjecala na EURO-u 1996. i Svjetskom prvenstvu 1998. godine. Nakon toga preuzeo sam Iran, gdje sam proveo četiri godine.
Na temelju vašeg trenerskog iskustva, koja je razlika između treniranja kluba i reprezentacije?
-Postoji vrlo velika razlika. S klubovima dobivate dovoljno vremena za odabir igrača i imate svakodnevnu suradnju s njima. Upoznajete puno o klubu, otkrivate mlade igrače i imate pritisak u igri svaka tri dana ili tako nekako. To je jako dobro za mene jer osobno volim raditi svaki dan. Ovaj kontinuitet pomaže vam da postignete nešto s klubom u kojem igrače viđate jednom ili dva puta dnevno, što zauzvrat pomaže da naučite puno o njima i kako se razvijaju. S druge strane, ne stignete provesti dovoljno vremena s reprezentacijom. Morate brzo donositi odluke. Igrači ponekad dođu u trening kamp nekoliko dana prije službenih utakmica. Jako je teško kada igrate kvalifikacije tijekom međunarodnih pauza. Na glavnim turnirima imate više vremena, ali morate odabrati najbolje igrače i brzo donositi odluke. Štoviše, postoje igrači koji nemaju dovoljno vremena za igranje sa svojim klubovima ili im ne ide dobro, što morate stalno imati na umu. Treneru je najvažnije, bilo s klubom ili reprezentacijom, pružiti dobru atmosferu i stvoriti sklad između igrača.
Pomogli ste Iranu da se kvalificira za Njemačku 2006. i vodili ste ih na finalnom turniru. Kakva su vaša sjećanja na taj turnir?
-Kad sam trenirao Iran, imali smo jaku skupinu igrača koji su nas odveli u Njemačku 2006. godine, ali imali smo puno problema prije početka turnira kada su se ozlijedili Ali Karimi, Mehdi Mahdavikia, Vahid Hashemian i Ferydoon Zandi. Pridružili su nam se nekoliko dana prije starta, ali nisu bili potpunosti u formi. Igrali smo dobro protiv Meksika, Portugala i Angole, ali to nam nije bilo dovoljno za napredovanje u nokaut fazu, iako je to bilo sjajno iskustvo. Moje iskustvo s Hrvatskom u Francuskoj 1998. pomoglo mi je s Iranom. Na azijskom kupu u Kini 2004. postigli smo sjajan nastup i došli na treće mjesto. Pobijedili smo momčad Korejske Republike koja je na Svjetskom prvenstvu 2002. bila četvrta. Nakon toga je iranska reprezentacija nastavila napredovati
Kad smo kod Francuske 1998., bili ste pomoćnik Miroslava Blaževića i pomogli ste Hrvatskoj da osvoji treće mjesto. Kako ste postigli tako sjajan rezultat?
-U Francuskoj 1998. imali smo veliko iskustvo. Dvije godine ranije na EURO 1996. pokazali smo da imamo jak tim. Pobijedili smo Tursku i Dansku i igrali smo vrlo dobro protiv Njemačke unatoč porazu od 2-1. S velikim smo samopouzdanjem napustili taj turnir. Tada smo pobijedili Ukrajinu u doigravanju za Francusku – po mom mišljenju najbolju ikad ukrajinsku reprezentaciju, koja je uključivala igrače poput Ševčenka i Rebrova. Bili smo vrlo sigurni u svoje šanse u Francuskoj 1998. Štoviše, gospodin Blažević i njegovo trenersko osoblje stvorili su prekrasnu atmosferu za sjajnu grupu igrača koja je uključivala Bobana, Šukera, Bilića, Prosinečkog, Asanovića i Ladića. Izgradili smo izvrsnu momčad i zaslužili treće mjesto. Kad smo se vratili u Hrvatsku, na ulicama nas je čekalo više od milijun ljudi. Sjajan rezultat koji smo postigli u Francuskoj ne samo da je iznenadio hrvatski narod već i ostatak svijeta.
Jeste li vjerovali da biste mogli postići takav rezultat prije početka turnira?
-Da! Možda je iznenađujuće, ali tijekom cijelih priprema, gospodin Blažević i ja smo vjerovali u sposobnost tima da uspije, pa smo pokušali uvjeriti igrače i sve oko nas da bismo u Francuskoj trebali biti vrlo ambiciozni. Htjeli smo učiniti nešto veliko. Imali smo igrače s iskustvom i naslovima u vrhunskim klubovima. Štoviše, imali su bogato međunarodno iskustvo i atmosfera je bila sjajna. Svi smo bili složni.
Ono što ste postigli u Francuskoj 1998. nadmašila je momčad koja je završila na drugom mjestu u Rusiji 2018. Kako ocjenjujete ono što je Hrvatska radila prije dvije godine kad su se približili osvajanju svjetskog naslova?
-Nakon prekrasne strane Vatrenih
Mislite li da je trenutna generacija najbolja u povijesti Hrvatske?
-Svakako je teško usporediti te dvije generacije. Svaka generacija ima svoje osobine, ali što se tiče rezultata, moramo imati na umu da je Hrvatska 1994. i nakon rata izgradila reprezentaciju od nule i u to vrijeme nitko nije znao za nas niti je od nas očekivao velike stvari. U to je vrijeme bilo teško staviti se na kartu svjetskog nogometa. Međutim, ljudi su nas počeli poštovati kao tim jer smo nakon ovih izazovnih vremena igrali na EURO-u i Svjetskom kupu. Dvadeset godina kasnije, Hrvatska je došla na drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu, što definitivno znači da postoji nešto posebno u ovoj trenutnoj generaciji. Teško je usporediti njih dvoje, ali moramo priznati da su obje generacije bile izvrsne i ponosni smo na svakog igrača!
