Blog

Zbogom pameti: Roditelj je kriv, što je živ, valjda?

0
Zbogom pameti: Roditelj je kriv, što je živ, valjda?, Life.ba
Ilustracija - Sebastian Marko/Red Bull Content Pool

U posljednje vrijeme sam se naslušao i načitao parcijalno preuzetih tekstova o istraživanjima „američkih“ instituta i univerziteta čija je tema uloga roditelja u razvoju mladih sportaša. Stoga sam se konsultirao sa strukom, prosurfao morem različitih istraživanja i odlučio stati uz roditelje, ne uz one koji su to po službenoj dužnosti, nego uz one koji su srcem i dušom uz svoju i svu drugu djecu.

Piše: Adnan Burazerović

Nažalost, živimo u doba poremećenih vrijednosti i svakodnevni život je pretežak za one koji znaju živjeti po pravilima, ne po pravilima sredine, nego po pravilima pristojnog ponašanja. Teško je klincima pojasniti da otplaćujete kredite za stan, kupatilo, prosječni automobil, jer isti ti klinci vide veleljepne vile i crne limuzine ljudi za koje je teško definisati im alat i zanat.

Marljivo učiti i raditi?

Možete li zamisliti dvojbu mladog bića. Da li pošteno i marljivo učiti i raditi ili se baviti nečim „profitabilnijim“? Tu je i dvojba roditelja, da li dijete vaspitati kao stranačkog robota koji će čitav život prodavati svoje ideale i principe i tako dobro prosperirati ili ga vaspitavati kao građanina svijeta koji će se snaći u svakom iole organiziranom sistemu?

No, recimo da ste uspjeli djetetu pojasniti da nije „mnogo ubavo“ hodati po oštrici noža i ne uplitati se u kriminalni milje podzemlja, ali ni nadzemlja (čitaj političara). Onda, slijede problemi u školi. Vi djetetu govorite kako je i četvrtica ocjena i da će mu se svaka muka na kraju isplatiti i ignorišete da vam on govori kako je drugarica koja nije beknula dobila peticu jer joj tata radi u kantonalnom Ministarstvu obrazovanja. Mazohistički uporno ga tjerate da ide težim putem, jer će mu se to jednom isplatiti, a sve manje i sami vjerujete u to.

U pokušajima da mu misli odvojite od mita, korupcije, kriminala, narkomanije, cigareta…. odlučite se da sa njim/njom razgovarate o sportu. Dijete vam se otvori i kaže da mu se neki sport sviđa. Odvedete ga na prvi trening, i na 2.015-ti, bez obzira što vaš socijalni život trpi. Vikende provodite po sportskim dvoranama. Trošite deterdžent kao omanja praonica rublja. Peglate i pakujete dresove u torbe. Plaćate odlazak na svaku utakmicu izvan vašeg grada i, naravno, mjesečne članarine i opremu dakako.

Tako sam nedavno došao do spoznaje da me je sinovo bavljenje sportom u posljednjih 8 godina stajalo koliko i: dobar automobil srednje klase, 30 kvadrata stambeno-poslovnog prostora ili dvije godine plaćenog školovanja na kvalitetnom američkom univerzitetu. Naravno, čovjeku sve to nije žao, jer u vrijeme u koje živimo mnogo je bolje da je na sportskom terenu nego na ulici. No, pitam se, šta je sa talentiranom djecom čiji roditelji nisu u mogućnosti da im priušte bavljenje omiljenim sportom. U nekoj manjoj sredini možda i imaju šansu, u Sarajevu, da se ne lažemo, nikakvu.

E sad, rekli smo da u školi djeca pate zbog tata ili mama iz Ministarstva obrazovanja ili bilo kojeg drugog Ministarstva. U sportu pristojna djeca pristojnih roditelja pate zbog galamdžija i frustriranih likova koji se upinju da svojoj djeci obezbijede najbolje moguće startne pozicije. Svojim sam očima viđao takve koji, nažalost, misle da su duhoviti ili pak one koji bučno i jasno pitaju zašto njihov pulen sjedi na klupi. Čovjek bi punog srca stao uz trenere i pedagoge kada bi i oni imali principe. No, ono što u školi završi peticom za mukajet u sportu buka, dreka i vulgarnost rezultiraju igrom u prvom timu, a pristojna djeca pristojnih roditelja završe na klupi.

Svjedokom sam jedne sinove sezone u kojoj je, doduše, odigrao sve utakmice po principu „vodimo 80 razlike i igram zadnje tri minute“. Ne trebate biti sportski stručnjak pa da znate na šta liči igra sa 5 bekova na košarkaškom terenu. To su tzv. minute za pristojnu djecu pristojnih roditelja. Ne dao Bog, ako ste obrazovani i, ako ste se i sami bavili sportom, a još ako se družite sa magistrima i doktorima kineziologije ili zvučnijim trenerskim imenima, jednom rječju najebalo vam je dijete, a samim tim i vi sa njim.

LIFE:  (FOTO) Kiša u Sarajevu stvorila velike probleme: Odvalio se dio asfalta na glavnom tranzitu

Zdrava konkurencija

Sva struka ovog svijeta govori da zdrava konkurencija rađa kvalitet, da se samo miješanjem igrača dolazi do savršenog tima, a iz savršenog tima proizilaze vrhunski lideri odnosno pojedinci koji postaju istinske sportske zvijezde. Do takvih se dolazi zahvaljujući timu koji stoji uz i iza njega. Samo zdrava selekcija i nadmetanje zadovoljava sve normalne sportaše i u takvom selektiranju niti jedan pristojan roditelj mikome neće napraviti problem. Probleme prave galamdžije i oni koji love ispod žita i onda dolazi do otvorenog nezadovoljstva.

Naravno, svemu tome je kumovala prokleta neimaština i nepostojanje sluha države za sport. Klubovi su prinuđeni razmišljati po principu „mi imamo 530 uplatnica, pardon djece“, treneri, ne svi, lako posegnu za poklonima koje Danajci donose i zbog toga trpe djeca, sport, društvo, pa tek onda i roditelji koji su ustvari najveći sponzori nastanka nekog vrhunskog sportaša, a za tu ulogu ne dobiju niti hvala. Naprotiv, ne smiju ni glasa dići, jer će biti da žive svoje sportske snove kroz svoje sinove i kćeri.

Ko god je ikada bio na bilo kojoj nogometnoj ili košarkaškoj utakmici mlađih kategorija u Kantonu Sarajevo, već je dobro upoznao i prepoznao koji od roditelja pripadaju kojoj kategoriji. E, sad je zamjerka što uopšte pričamo sa djecom dok trošimo svoja vozila i gorivo dok ih vozimo na treninge i utakmice. Da rodtelji ne osjećaju da je „nešto truhlo u državi Danskoj“ vjerovatno ne bi ni pričali sa klincima, niti bi ih klinci opterećivali zbivanjima sa treninga.

Neću uzimati primjere iz sportskog života svoga sina već ću parafrazirati razgovor sa prijateljem čiji se sin bavi nogometom. Naime, pitao je sina šta je bilo na treningu. „Ma ništa babo, izgubili smo 12:1.“ „Kako, bolan 12:1?“ „Pa igrali Benjo, Hamza, Bakir, Armin….“ „Čekaj sine, pa ti si igrao, ako se ne varam, u ekipi sa 4 golmana?“ „Ma nema veze babo“

Stvarno i nema veze, bitno je da su djeca trčala. No naredne sedmice kada je birana ekipa koja će ići na turnir u Split, obrazloženje zašto, nazvat ćemo ga, mali Amar ne ide bilo je: „Nije zadovoljio u test utakmici, dao je samo jedan gol“. Da nije žalosno bilo bi smiješno. Znam samo da od tada više nikada nisam pitao sina sa kim igra u petorci na svojim treninzima.

Ko je kriv?

Stoga istina nikada nije crna ili bijela. Krivi su treneri! Nisu, ako su zaista treneri. Krivi su roditelji! Nisu, ako su zaista roditelji. Krivi su klubovi! Nisu, ako znaju šta rade. Kriva su djeca! Možda i jesu, ali samo zato što nisu imala šansu da biraju gdje će se roditi.

Zato dragi roditelji, perite dresove, kupujte opremu, vozite svoju djecu kad god i gdje god treba, budite sa njima i uz njih i sportski ih bodrite i nemojte misliti da stvarate vrhunske sportaše, već stvarajte dobre ljude. Uz takav pristup imate puno pravo da reagirate na očitu nepravdu, ako je primijetite, jer nema bezgrešnih, svi griješe pa i vi, ali samo dostojanstveni grešku i priznaju.


You may also like

Comments

Leave a reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.