Drugo zlatno doba Ajaxa započelo je tek dolaskom Louisa Van Gaala, koji je dotada trenirao mladu ekipu. Ljubimac shema i formacija, najavio je svoje namjere 1992. neočekivanom pobjedom u Kupu UEFA protiv Torina.
Tim je trofejom započeo period od pet blistavih godina; u svakoj je osvojena barem jedna titula. Postepeno su iz juniora uvođeni ‘’gotovi proizvodi’’ čuvene Ajaxove škole, a malobrojna pojačanja sa strane, bila su inteligentno odabrana.
U jednoj je godini Ajax ostvario ono što nikada nije uspjelo nijednoj ekipi; osvojiti pet trofeja bez ijednog poraza u svim takmičenjima. Kvaliteta Van Gaalovog Ajaxa bila je usporediva s onom iz vremena Cruijffa i Neeskensa, no nešto se bitno promijenilo: polovina igrača bila je tamnoputa, za razliku od čisto bijelog sastava, koji je harao svijetom sedamdesetih.
Ipak, ironično je da Ajax ovih dana, bogatiji nego ikada, udobno smješten u spektakularnoj Areni uvijek popunjenih tribina, nije u stanju zadržati najkvalitetnije igrače ponikle u sopstvenom omladinskom pogonu, a da se u isto vrijeme ne može nositi s italijanskim, španskim i engleskim klubovima na slobodnom tržištu. Nije čudno, u davna vremena trošnog De Meera i prije ‘’Bosmanovog zakona’’ sve je nekako bilo svjetlije i vedrije u amsterdamskom ‘’svetištu’’…
Piše: Sead Bašić
Pristup magičnom gradu, danas u vibrantnim bojama i trakama iscrtanoj koži, diktiraju klima, u prvom redu, pa kultura, tradicija i odgoj. U Amsterdamu još kružnih vodenih kanala koji su definisali oblik grada, čiju jednu četvrtinu teritorije obuhvata vodena površina, uskih uličica prepunih užurbanih biciklista, malih čamaca koji jezde gradskim kanalima i kućama nalik marcipanskim poslasticama, gdje su fasade zgrada blago nagnute prema naprijed, ali ne greškom nego arhitektonskim planom op vlucht, slikovitih muzeja, još drvenih stubova, koji su morali biti postavljeni zbog vlažnog, pjeskovitog tla ispod grada, dijamanata, keramike i porculana, gdje je De Valen najveća atrakcija, gdje su ljudi ambiciozni i gdje svaka komponenta međudjeluje, ali bez rutine, gdje temperament nije jasno definisan, jer su ga moćna istorija i kultura apsorbovale, gdje su ljudi visoki, plavi, lijepi i prirodni, kako u izgledu, tako i u ponašanju, oni pravi sjevernjaci, koji za nas s juga i istoka predstavljaju primamljivu egzotiku, mješavinu niza kontrasta – druželjubivosti, humanosti i egoizma, ljupke veselosti nadahnute prirodom i morbidnog mračnog duha vezanog za surovo severnjačko klimatsko-geografsko područje – otvorenosti ka novim saznanjima i usresređene specijalizovanosti, nehajne neposrednosti i ograničavajućih strogih pravila, nasuprot globalnom potrošačkom mentalitetu, gdje su skromni i štedljivi, otporni na modne trendove i ludosti, ali i u onom pametnom germanskom pristupu fudbalu.
Virtuoznost ‘’sinova Ajanta’’
Devedesetih se širokih očiju gledala igra Ajaxa. U kontinentalnim takmičenjima – velika predstava. U domaćem prvenstvu – spektakl. Finese, driblinzi, neviđena tehnika, žar, temperament. Scene pred golom, senzacija. Trojica, četvorica, u punom naletu, u traženju pogotka. U hvatanju brzih lopti. I, onda klupko šarenih lopti u mreži. Sve to obojeno visokim tribinama, zapaljeno mekoćom polaganih amsterdamskih zamamnih poslijepodneva. Neviđeno.
Bile su to godine velike fudbalske romantike. Era lijepih poteza, driblinga i atraktivnih golova. Taktika tada još nije pojela ovu igru. Ajax je imao sjajnu generaciju. Lakoćom su ‘’Kopljanici’’ uništavali protivnike.
Bili su strašni ti ‘’sinovi Ajanta’’: Van der Sar, Reiziger, Blind, Rijkaard, F. de Boer, Seedorf, Davids, Litmanen, Finidi George, Overmars, R. de Boer.
Bilo je virtuoznosti, individualizma, super-kolektivne igre koja je proizvodila golove. Primali su, ali su i zabijali. Njihove utakmice na De Meeru postale su nadmetanje u tresanju mreža. Uobičajeni je raspored strijelaca bio Kluivert – Litmanen i Kanu – Van Vossen. Ili obratno. Logika Louisa Van Gaala bila je jednostavna – gol više. Primiti pet, dati šest.
Toliko priče o tom Ajaxu.
Nije čudno, ime nosi prizvuk slave i veličine Ajanta, starogrčkog mitološkog junaka, koji se borio u Trojanskom ratu, u Homerovoj Ilijadi opisan kao kolosalan čovjek, visokog stasa, najjači od svih Ahejaca. Nije li prema jednom predanju, koje spominje Pausanija, iz Ajantove krvi nikao bijeli cvijet na čijim su se listovima nalazile pjege u obliku slova αἰ, koja su istovremeno označavala i junakove inicijale i uzdah.
A Ajax je sve to nudio “Veneciji sjevera”. Ofanzivu, koja traži savezništvo snage i tehnike, na De Meeru nije gubila na ljepoti, punim plućima i čudesnom ležernošću ne štedeći ni sebe ni protivnika, u primjeni agresivnosti, ali u granicama dopuštenog, pod silnom masom gustih mišića, velikih brzina i rike energije, u eksploziji izbačaja, nezaboravne brzine reakcije, hrabrom i taktički disciplinovanom igrom, kojom su ponajviše dominirali volja, želja i htijenje, i iz kojih će proizaći sva invencija amsterdamskog sastava. Nije čudno, amsterdamski tim imao je dozvolu za uzdah…
Spektakel in de modder
Četiri su etape u razvoju fudbalske veličine Ajaxa devedesetih. Jasne, čvrsto odvojene: PSV, Feyenoord, Milan, Juventus.
Nadahnuti Blindom, briljantnim kombinacijama Davidsa, Litmanena i Seedorfa, obdareni intuicijom, širokih pluća i visoke tehnike Overmarsa, braće De Boer i Kluiverta kao temelj koncentracije, pod dobro zategnutim Ajantovim barjakom i grohotom impresioniranog Van Gaala, očarana Holandija i Kontinent na malim ekranima.
Još se pamti spektakl-igra navale amsterdamskih romantičara 22. januara 1995. Dok su fudbaleri PSV-a držali Litmanena i Overmarsa, zaslijepljeni sjajnim driblerima, u punoj kontroli dešavanja, jedan je topnik drugačije postavljao svoje nišane.
Pred 55 hiljada gledalaca ‘’Kopljanici’’ su po monsunskoj kiši, koja je onemogućila normalnu igru, jednostavno nadigrali svoje velike rivale ostvarivši pobjedu kojom su se održali na čelu tabele. Svi su bili impresionirani velikom borbenošću tako da je najcjenjeniji dnevnik Algemeen Dagblad donio naslov preko cijele stranice: ‘’Spektakel in de modder’’ (Spektakl u blatu). Ekipa Louisa Van Gaala doslovno je amortizacijom svim i svačim zasjenila svoje protivnike koji su se očajnički i sve do pred kraj uspješno branili.
Redale su se prilike i šutevi, činilo se da je pogodak neizbježan. Doista, u 77. minuti Finac Jari Litmanen izašao je sam pred golmana gostujućeg tima Ronalda Waterreusa. Najbolji igrač Ajaxa, onako bijel, ne tako visok kao Kluivert, ali sjajan u igri glavom, divan odskok, mek, lagan, tankih nogu, ali čudesan u postavljanju, zanjihao je Waterreusa, ispružena šaka i to je bio jedanaesterac. S bijele tačke Kluivert je bio tačan.
Ali, kako svaka ekipa, pa i ona koja se brani armiranim bunkerom, ipak za devedeset minuta stvori svoju priliku, tako je i PSV imao dvije šanse – u 13. minuti Brazilac Ronaldo nije dobro zahvatio loptu glavom, a u 85. minuti belgijski reprezentativac Luc Nilis je s desetak metara pogodio stativu.
A onda na velikom platnu, bljesak i komentar Van Gaala: ‘’ Mogu samo čestitati svojim igračima na borbenosti, pokazali smo da uoči teškog perioda imamo snage napretek. Međutim, mogli smo i izgubiti bod, pa i oba… Ali, to je fudbal, morali smo postići pogodak ranije’’.
Istina, dali su misliti svima. Nisu li s Feyenoordom odigrali ti bravurozni ‘’sinovi Ajanta’’ najljepšu utakmicu prvenstva?
Nije bilo dovoljno visoke prepreke za Ajax. ‘’Kopljanicima’’ se nije uspio suprostaviti ni Feyenoord u pravom, klasičnom derbiju holandske Eredivisie, koji je 12. februara 1995. na Olimpijskom stadionu u Amsterdamu okupio 60 hiljada gledalaca.
Bila je to zaostala utakmica, a učenici Louisa Van Gaala slavili su s visokih 4:1 i u tom trenutku stekli čak pet bodova viška u odnosu na drugoplasiranu Rodu. Nije bilo novosti, pune tribine vidjelo je staru priču: ‘’Kopljanici’’ su bili bolji. Jednostavno, išaranim dvostrukim pasovima, uzduž cijelog igrališta. U režiji mladih majstora. Na sredini: Seedorf i Overmars. Panorama, nepregledna.
Istina, poveo je Feyenoord u 27. minuti preko Henrika Larssona, isti igrač propustio je veliku priliku tri minute poslije. Kaznio ih je Finidi George u 34. minuti, dok je jedno blijedo, duguljasto lice opčinilo sve lakoćom izvedbe slobodnog udarca. Zalet, a onda elegantan, lukavi lob Frank de Boera. Lopta iza ‘’mrtvog’’ zida. Iz dugog koraka, njegov je udarac nalik na strijelu. Posljednu nadu gostima je ugasio Rob Witschge pogodivši stativu. Potom su Peter van Vossen (58) i Danny Blind (62) brzo odagnali neizvjesnost.
Igre koje se pamte, ostaju.
Totaalvoetbal – četvrta verzija
Lakoća kojom je Ajax vladao domaćim prvenstvom, oborila je s nogu i ostatak Kontinenta. Ekipa Louisa Van Gaala u svim je susretima demonstrirala ne samo snagu i trku, što mnogi obično automatski pripisuju germanskim sastavima, već i sjajnom taktikom i čitanjem protivničke igre, te kažnjavanjem i najmanje greške.
Van Gaal je potpuno promijenio krvnu sliku ekipe, a Ajax je izrastao u tim od kojeg stradavaju i takvi velikani kao što je münchenski Bayern. U Amsterdamu se polako pripremalo slavlje. Šampanjac je već bio pripremljen.
Holandija je tih dana imala PSV sa Stanleyem Menzom, Arthurom Numanom, Peterom Hoekstrom, Ronaldom, Lucom Nilisom, Boudewijnom Zendenom. Imala je i Feyenoorda sa Ed de Goeyom, Giovanni van Bronckhorstom, Rob Witschgeom, Regi Blinkerom, Henrik Larssonom, Gaston Taumentom. I Rodu sa Huub Stevensom, Ruud Hespom, Mark Luijpers, Barry van Galenom.
O postavljenoj teoriji totalnog fudbala sa nostalgijom se raspravlja. To su bile godine Bayerna sa Oliverom Kahnom, Jean-Pierre Papinom, Mehmetom Schollom, Lotharom Matthäuson, Markusom Babbelom, vrijeme Paris Saint Germaina sa David Ginolom i George Weahom, Cruyffove izvrsne Barcelone i stadionske grmljavine.
Ljubitelj fudbala se odriče mraka, njegova interpetacija igre je romantična. Ona je mistična, osjeća neobjašnjivu bliskost kroz iskustvo jedinstva i cjelovitosti, a pri toj povezanosti ne gubi osjećaj za razum, za sebe. Osjeća potpuno jedinstvo, ali ne i istost. Fudbal neće završiti u sumporu Gehene, ne pored ovakvog zaljubljenika.
Varnica se zapalila i u Amsterdamu.
I kad su krenuli ti potomci Ajanta, začas su nametnuli svoj ritam. Silna masa na tribinama vrtjela se u krug. Napunjeni svemirskim nabojem, na Prateru su ‘’bečkim stilom’’, još od vremena Sindelara, bez opterećenja, povlačili mladenačke poteze.
Tako je bilo 24. maja 1995. u Beču. Pedeset hiljada ljudi na Prateru. Finale Kupa europskih šampiona: predstavnik totaalvoetbala, Ajax i na štitu italijanskog catenaccia, Milan. Sukob stilova, shvatanja. I parada asova.
Ipak, nakon dramatičnih devedeset mnuta, koje će ostati upamćene više po dekoru nego po igri finalista, ispalo je za Rossonere tragično – no! Van Gaal je nadmudrio Capella, imao je hrabrosti ubaciti u drugom poluvremenu dva nova napadača, igrao je sa četiri špice i rizik se isplatio. Da, holandski stručnjak je zaista tu noć bio hrabar i beskompomisan. Uz to i uvijek spreman na vic, u igri i izvan nje.
Potkraj prvog dijela izveo je pravi show uz rub igrališta, demonstrirajući sudijama na koji način Italijani zaustavljaju njegove igrače. Za vrijeme odmora propisno se izgalamio na svoje fudbalere, a po završetku susreta, na pitanje otkud mu hrabrost da u igru uvede dva devetnaestogodišnjaka u tako važnoj utakmici, Van Gaal je odgovorio: ‘’A koga sam trebao uvesti? Ja, naprimjer, imam 43 godine i puno iskustva, no ne bi tako dobro odigrao kao ta dva dečka, vjerujte mi…’’.
Ubacivši Nwankwo Kanua i Patricka Kluiverta totalno je razbio Capellovu sredinu terena, prisilo dotad vrlo dobrog, borbenog i pokretljivog ‘’krpača rupa’’ Marcela Desaillya da se povuče i italijanska šablona se raspala. Capello nije imao ni hrabrosti a ni pravog rješenja za ‘’problem Ajax’’. Ono mu je izmigoljilo iz ruku dan ranije, kada je na treningu povredu obnovio Dejan Savičević, jedini igrač koji se uspio zadržati izvan dosadne šablone, za kojeg je i Van Gaal tvrdio da je nepredvidljiv i neuhvatljiv.
Bila je to Ajaxova slatka osveta Milanu. Isti su se klubovi našli i u finalu 1969. u Madridu. Rossoneri su tada slavili 4:1.
Nakon osvojenog domaćeg prvenstva, nacionalnog i kontinentalnog kupa, Van Gaalovi su učenici sredili i Gremio u Interkontinentalnom finalu, te Zaragozu u Superkupu. U jednoj je godini Ajax ostvario ono što nikada nije uspjelo nijednoj ekipi; osvojiti pet trofeja bez ijednog poraza u svim takmičenjima!
Vlastitim zaslugama dosegnuli su nebeske visine…
Ajax – metafora za mnoge razbijene snove
Već iduće sezone stekla se izvjesna rutina. Epohu romantičnog lutanja igralištem, koncentraciju čitave igre u svojim ”rukama” držalo je Ajaxovo iskustvo. I nije bilo lako biti u sljedećoj utrci za što bolji plasman, iako je Ajax opet bio u glanz-formi. Umjetnost driblinga i tačna dodavanja. I sve to u neizmjernosti.
Stara koreografija, moderni ritam. Na De Meeru se muha ne čuje. Jedan je dah – Ajax.
Ali plahovitom sinu ‘’niskih zemalja’’ nije sjela na dušu crno-bijela mehanika bogatog Torina. Istina, igrali su ‘’Kopljanici’’ svoje, ali Juventus nije ostatak Kontinenta. Marcello Lippi je dobro razradio ‘’evoluciju’’, iako je i on pobjedu tražio u taktici, u defanzivi. Postupio je na isti način kao Capello: rezultat po svaku cijenu. I nije pogriješio.
Pa ipak, Amsterdam ne zaboravlja Rim 1996. godine. To je zadnja holandska fudbalska secesija. Lepršavo, otvoreno, u pobjedama, u porazima. U traženju zlata, kraj devedeset minuta nije ispao tako ”crn”, kako se u početku mislilo. Poveo je Juventus pogotkom Ravanellija, a gol Litmanena osigurao je koliko-toliko spokojan nastavak utakmice. Bez sustezanja, bez stilistike, ni prve minute drugog poluvremena nisu nagovještavali krizu u redovima Ajaxa.
Posljednji čin odvijao se u znaku izvođenja jedanaesteraca. Vladimir Jugović držao je ključeve pobjede, pošto je bio posljednji izvođač, nakon što je Ajax već bio u minusu za jedan gol s bijele tačke. Jugovićev pogodak bio je neodbranjiv, i sekund-dva kasnije, našao se u zagrljaju svojih saigrača. Jedanaesterci su išli ovim redoslijedom: Davids promašaj, Ferrara 0:1, Litmanen 1:1, Pessotto 1:2, Scholten 2:2, Padovano 2:3, Silooy promašaj, Jugović 2:4.
Bilo je suza zbog prerano ‘’skinutih’’ kopački.
Praktično cijeli sastav s prvim rezervama koji je 1995. osvojio peterostruku krunu, preselio se u Italiju i Španiju, prisilivši čelnike Ajaxa da preispitaju svoju klupsku politiku i više pažnje posvete dovođenju igrača sa strane. Seedorf je ‘’odlepršao’’ kao 19-godišnjak, Kluivert i Kanu s tek napunjenom 21 godinom, a Reiziger, Davids i Overmars tek u nešto starijoj dobi te je 1997. – prva odigrana na Areni – bila tužna godina bez ijednog naslova.
Istina, marširali su ”Kopljanici” sredinom devedesetih po zvukovima Ennija Morriconea, metodom slobodne improvizacije. “L’arena” i omamljujuća trava De Meera.
Taj posljedni zbogom pratili su: Edwin van der Sar, Sonny Silooy, Danny Blind, Winston Bogarde, Frank de Boer, Ronald de Boer, Edgar Davids, Jari Litmanen, Finidi George, Nwankwo Kanu, Kiki Musampa, Fred Grim, Arnold Scholten, Dave van den Bergh, Nordin Wooter, Patrick Kluivert.
Uspomene… Gloria! Plejada asova pod Ajantovom zastavom.
