„Voljela bih da postoji neki filmski trenutak koji će opisati kako sam otkrila da posjedujem dar vajanja. Bilo je to sasvim slučajno. Kupila sam nekoliko paketića polimerne gline i valjak koji nalikuje na mašinu za pravljenje tijesta. Trebalo je da uz pomoć ovih alata moja kćer Ana trenira koncentraciju, koja joj je pomalo nedostajala u školi. Sjele smo za kuhinjski stol i počele modelirati predmete koje smo vidjele u svojoj blizini. Lonce, vaze, voće, povrće, sir…“, kaže u razgovoru za Life.ba Ines Mrenica bh. scenaristica i tv urednica sa trenutnom adresom u Zagrebu.
Jedan običan dan vikenda, dodaje, tako je prerastao u mjesece potpune opčinjenosti i fascinacije otkrivenom mogućnošću da vlastitim rukama oblikuje stvarnost.
„Ti predmeti su nakon pečenja, oslikavanja i lakiranja, postajali materijalizirana imaginacija. Nevjerovatan je osjećaj vlastitim rukama kreirati estetsku vrijednost, a da ona nema ograničen rok trajanja. Zapravo ima, ali keramika traje jako dugo, priča nam Ines.
Inače, hrana je u njenom profesionalnom životu bila polazna tačka u nekoliko navrata.
Režirala je dokumentarni film o gastronomiji otoka Visa, a u televizijskom poslu je napravila nekoliko projekata vezanih za „kužinanje“.
Trenutno piše dokumentarni serijal o četiri elementa od kojih je prema starom vjerovanju satkan svijet.
„Zemlja, vatra, voda i zrak su zapravo elementi potrebni da kreirate keramičke minijature koje vidite. Školovala sam se da oblikujem riječi, a kao dramaturginja sam, eto, poprilično kasno otkrila da osim što oblikujem riječi, znam i sa zemljom, ističe Ines.
U vremenu kada se planet suočava s velikim izazovom zagađenja od plastike, i kada se u okeanu nalazi toliko plastičnog otpada da bi svojom zapremiom mogao popuniti površinu Francuske, mijenja se način na koji pijemo vodu, doživljavamo ambalažu i potrebu za predmetima koji krase naše okruženje.
Ines stoga vjeruje da se u izazovnim vremenima koji idu u pravcu ekološke katastrofe, mora mijenjati način razmišljanja, počevši od vlastitih kuhinja pa sve do primjenjenih umjetnosti.
„Naišavši na zanimljive emocije ljudi koji su vidjeli moje minijature, odlučila sam se da one postanu poslovni poduhvat, pojašnjava ona.
Kaže i da je postupak oblikovanja gline vrlo mukotrpan posao.
„Satima ste skoncentrirani na modeliranje, prilikom čega nije samo bitno postići što veću sličnost sa predmetima koje „podržavate“ već u svakom predmetu trebate ostaviti vlastiti rukopis. Lončarstvo koje sam nazvala po svojoj kćeri, Ana Little Pottery, prepoznatljivo je po spicifičnim tačkicama i oslikava način na koje dijete iz mene promatra svijet. Zaneseno, sklono živopisnim bojama i u stalnoj potrebi da izmišlja priče. Te priče počinju život u slikama na Instagramu. Na profilu @inestagramica počelo je predstavljanje keramičkih minijatura. Uskoro kreće i Internet platforma s online prodajom”, ističe Ines.
Ono što je posebno zanimljivo jeste činjenica da je svaka minijatura kreirana ručno, bez korištenja kalupa i svaka je unikatna. Ne postoje dvije identične kreacije.
„Mogu biti slične, ali svaka od njih je jedinstvena, kaže Ines.
