On je najveća hip hop zvijezda a ujedno i najveća rokenrol zvijezda na Balkanu svih vremena.
On je najveća legenda grada Sarajeva, filozof, pjesnik… I samo neobrazovana budala ili neko ko se kao niotkud stvorio u ovom govornom području i jeziku, ne zna ko je MC Sare.
A evo ga tu je. Stoji ispod strehe neke pive, krije se od sarajevskog pljuska, čekajući da tonska proba Cheer festivala krene, ne bi li i on sa svojim bendom konačno svirao na nekom velikom festivalu.
To je bilo još u ono doba kada Sare i njegova grupa Merhaba Duško nisu bili ni na mapi. Da si tada rekao Skočku, organizatoru festivala, da će Merhaba Duško biti najveći rokenrol bend svih vremena na Balkanu, nasmijao bi ti se u facu i rekao;
- Štaš mi ti pričat? Znaš ti kad sam ja svir’o s Dugmetom?
Tadašnji veliki bendovi; SARS, Pips, Chips & Videoclips i Električni orgazam su zbog otežanih vremenskih okolnosti i stanju na putevima u BiH kasnili na tonsku probu, pa su momci iz Merhaba Duška tako stajali na kiši i čekali nekoliko sati. Dva benda iz Srbije i jedan iz Hrvatske, trebali su i neku predgrupu iz Bosne…
A Sare je samo stajao, naslonjen na veliku nogu tende, dok mu se kišnica slijeva niz jaknu, prisjećajući se mlađih dana i svoje prve svirke u kultnom sarajevskom mjestu; BEK-u.
Kako je tada bio mlad i zelen, puno mlađi nego sad. Zapravo, tada je bio dijete. Snimili su neki demo album, spržili ga na CDove, skupili pare i štampali omote. Još im je samo falila svirka. Gazda BEK-a; Zolja se na prvu postavio kao jako nagodan čovjek:
- Ma nema problema momci. Vi stavite kartu tri, četri, pet maraka, koliko hoćete. Meni ide piće i mirna Bosna.
Prisjećanje na dječačke dane prekide mu najbolji jaran Dado koji nesmotreno poli pivom već ionako pokisle instrumente.
- Evo kaže Skočko sad će stić Pips Chips i Videoclips.
- Pa koliko ćemo još čekat? – upita Zlaja, basista.
- Pa šta ja znam, dok se postave oni, odrade tonsku to je sat…
Saretu su Dadine riječi isparavale kao efekat Fade out, te se ponovo zaputio u dječačke dane.
Jer takav je naš Sare, majka samo jednom takve rađa. Naša uzdanica i legenda koji nas je u svojim tekstovima opisao bolje i od samog Ive Andrića;
Neko samo skače
sve dok ne oplače
Smije se ko smije
Sve je bolje bilo prije
Nije!
Nepostojeći opsajd protiv Nigerije
Muzika je da se
zabave široke narodne mase
Sjeća se, stavili su kartu tri marke a uz to dobiješ CD kojih su dobili sto komada za stoju. Taj dan nervoza je rasla iz minute u minutu a onda iz sekunde u sekundu…
- Šta ćemo ako nam niko ne dođe? – zapitkivao je Sare Dadu, Tijaša, Zlaju i Momu.
- Ma dosadan si. Ne mora niko doći, mi sviramo ba. – smirivao ga je Tijaš
A navečer šok. Iako je koncert najavljen u osam sati, već u sedam je otišao i posljednji CD na ulazu. Do početka svirke BEK je bio krcat, a prodalo se preko dvjestopedeset karata. Nije to bio neki vrhunski muzički spektakl ali došla im je sva raja iz srednje I sva njihova raja iz mahala.
Početak tonske probe i prvi rifovi gitariste Pips Chips I Videoclips prekinuo je ovo dubokoumno sjećanje najvećeg sina bosanskog. Skočko je prišao I pognute glave promrmljao:
- Halalite momci, neće bit vremena da vi svirate.
- Kako ba misliš nema vremena? – upita Dado.
- Ma evo vidiš nije do mene, kiša, bendovi mi kasne… – pravdao se Skočko vadeći iz džepa kovertu. – Evo ovdje vam je pet glava, kako smo se I dogovorili. Halalite, jebiga.
Dado je uzeo kovertu i počeo psovati…
Opet onaj Fade out… A nakon koncerta u BEK-u gazda Zolja nije više bio prijateljski raspoložen.
- Vidite momci, ne može to tako. Ja imam troškova, dva sekjuritija dvije glave, struja tri glave, vidite kako je prljavo, moram stoju za čišćenje dat. Đe sam ja tu još? Nego, ovdje ima osam glava, to je moje. Dođete mi još stoju ali pošto ste dobri momci, normala. Evo vam ova kesa sa sićom, ima u njoj jedno pedeset, šezdeset maraka sigurno.
Nisu imali nikakve šanse protiv Zolje, starog šanera i dva njegova nabildana majmuna.
Ali svakako ih nije tada ni zanimao novac. Bili su presretni. I svi su tu noć skinuli mrak s očiju. Osim Zlaje. On je debil… Helem, dugo se pričalo o tom nezaboravnom koncertu. Te noći je Zolji neko zapalio auto, a i dan danas se sva petorica kunu da nemaju ništa s tim.
Eto, takvi su sami počeci naše legende najveće. Ko bi tada rekao da će on postati naša uzdanica, majka jednom takvog rodi. Da će postati bosanski sin najveći, a da se ni Srbi neće libit da kažu da je njihov.
Dok su pili kafu u SSH nakon neodsviranog koncerta, pročitali su vijest na internetu: “Otkazan Cheer festival. Organizatoru festivala zapaljen automobil.” I dan danas se sva petorica kunu da nemaju ništa s tim.
Piše: Stihomir Klepić
filozof, pjesnik i velika sarajevska legenda
Svaka sličnost sa stvarnim događajima i likovima je potpuno slučajna.
Sve situacije su izmišljene, a svi likovi plod neiscrpne mašte moje malenkosti.
Stavovi Stihomira Klepića nisu nužno stavovi Helem nejse, a kamo li life.ba
