Jasna Gospić, Halid Bešlić, Željko Samardžić, Goran Karan, Sergej Ćetković, Mladen Vojičić Tifa, Duško Kuliš, Mustafa Šantić i Dženan Jahić sutra sa početkom u 20 sati zapjevaće zajedno na sceni kultnog sarajevskog Doma mladih povodom rođendanskog koncerta naše istaknute pjevačice „Muzici s ljubavlju“, kojim će Gospić proslaviti 40 godina muzičkog rada, te promovirati novi album dueta.
Podsjetimo, koncert Jasne Gospić “Muzici s ljubavlju” organizira KJP Skenderija, pod pokroviteljstvom premijera Kantona Sarajevo, gospodina Elmedina Konakovića, i uz podršku Ministarstva za kulturu i sport KS i ministra, gospodina Mirvada Kurića.
Uz duete i neprolazne hitove, naše i regionalne muzičke zvijezde ujedno će se prisjetiti vremena nastajanja sarajevske pop rock škole, te svega i svih onih koji su upravo u Domu mladih počinjali i čije su karijere usko vezane za Skenderiju i taj kultni prostor. Lijepom muzikom i emocijom osvrnut će se i na festival Vaš šlager sezone, koji ove godine obilježava 50 godina od prvog održavanja.
Upravo na ovom festivalu Jasna je kao vokal grupe “Ambasadori” prvi put nastupila 1977. godine s kompozicijom “Dođi u pet do pet”.
– Ta pjesma je definitivno moj najveći hit, svojevrstan fenomen, i nema puno takvih pjesama koje se prenose kroz generacije. Bila je ogroman hit i to je i danas. Ne znam šta je na njoj tako neuništivo i vječno, ne mogu to da objasnim. Gledano sa ove vremenske distance, mislim da je to bila prava pjesma u pravo vrijeme. Imala sam 16 godina kada smo „Ambasadori“ i ja izveli tu pjesmu na Vašem šlageru sezone 1977. godine. Imala sam kovrdžavu kosu koja do tada nije bila moderna, a onda je preko noći postala pravi modni hit. Sve skupa, bio je to pun pogodak, ali me zbunjuje da je i danas toliko popularna. Teško sam kasnije mogla dostići takav hit, ali to nije bio samo moj problem, to je problem svakog pjevača koji je u svojoj karijeri imao takvu pjesmu, kaže Jasna Gospić.
Osim na Vašem šlageru sezone u sjećanju su ostali i njeni brojni nastupi na festivalima zabavne muzike širom bivše države, između ostalih na festivalu Mesam u Beogradu, Splitskom festivalu, Zagrebfestu, Festivalu Opatija, te na izborima za Pjesmu Evrovizije. Evergrin “Zar je voljeti grijeh?” jedna je od kompozicija koja se izdvojila sa Splitskog festivala i ostala u srcima publike.
– Svi smo voljeli festivale. To danas zvuči totalno demode, kao nešto prevaziđeno, ali mislim da je to potpuno pogrešno. Organizovati jedan zaista kvalitetan festival sa učesnicima koji su respektabilni i da bude na regionalnom nivou je veoma skupa stvar. Osim što su davali prekrasne pjesme, festivali su bili i prilika za druženje nas pjevača, autora, urednika, novinara. Osim druženja, rađale su se i mnoge dobre ideje i saradnje. Svi smo se poznavali, od Vardara pa do Triglava, i svi smo se radovali tim susretima, prisjetila se pjevačica.
Upravo poslije jednog Šlagera rodilo se i veliko Jasnino prijateljstvo sa Kemalom Montenom i Davorom Popovićem, koje će kasnije izroditi i dva prekrasna dueta sa ovim muzičkim velikanima. Ti dueti također će biti uvršteni na njen novi album.
– U mojim sjećanjima duboko se urezao jedan period u vrijeme Olimpijade i poslije nje. Nisam više bila tako mlada, bilo mi je 23- 24 godine kada sam se sasvim spontano, kao što bivaju sve dobre stvari, počela družiti sa dva nerazdvojna prijatelja Kemom Montenom i Davorom Popovićem. Sjećam se da smo upravo poslije jednog Šlagera otišli na večeru i nikada se više nismo rastali. Bila sam oduševljena njihovim humorom, sarajevskim “manguplukom” koji bih prije nazvala sarajevskim šarmom. To ne znači da su svi ljudi rođeni u Sarajevu automatski imali i taj šarm. To je nešto što se gradi, živeći u istom gradu sa ljudima svih profila. Skoro sa suzama u očima sjećam se tih godina, druženja sa Davorom, Kemom, Brankom. Okupljali smo se u restoranu Mažestik, koji je držao naš prijatelj Dževad. Kemo ga je često zezao, pitao bi ga: ”Dževac, koliko ti košta ova kisela voda, al’ onako dobro izlapila”. Tim šalama nije bilo kraja, smijali smo se, pjevali uz braću Pavloviće, a svako od nas je imao svoju pjesmu. Kemo je volio da pjeva “Evo srcu mom radosti”, Dačo “Jer skitnica ja sam“, a ja sam pjevala Silvanu. Jedne večeri, onako za stolom, nastala je pjesma “Pjesme moje, ni za šta me ne krivite” koju je snimio Toma Zdravković. Kemo ju je otpjevao onako u jednom dahu, kako valjda prave pjesme i nastaju. Često smo išli na burek kod teta Branke na Marin Dvoru praćeni prvim zracima sunca. U to vrijeme nastala su dva dueta, duet sa Davorom “Brzi u 10”, koji je komponovao Kemo, a onda i duet sa Kemom “Grlim te prvi put” Dejana Zagorca. Sjećam se kada smo Kemo i ja izvodili taj duet na Opatijskom festivalu i, pošto smo oboje zaboravili tekst, nismo se plasirali u finale. To je bilo vrijedno kasnijeg smijeha i Keminog zezanja. Čitavu noć mi je govorio: ”Bježimo, eto Zage”, kako smo zvali autora pjesme i tadašnjeg glavnog i odgovornog urednika zabavno- muzičkog programa BHRT-a. Naravno, i Zagorac se smijao jer tada smo bili manje sujetni i osvetoljubivi, govori Jasna.
I ostali dueti na CD predstavljaju trag jednog divnog druženja i prijateljstava.
– Halida Bešlića znam od njegovih početaka. Bio je poseban ,i danas je, i zato i jeste zvijezda. Ne samo njegove prekrasne pjesme,nego i Halidova pojava i energija kojom zrači učinile su ga jedinstvenim. On pjeva srcem, a ono nikada ne laže. Ljudi to prepoznaju i osjete. Duetsku pjesmu “Samo jednom” za Halida i mene napisao je Dženan Jahić koji je izuzetno talentovan. To je jedna od najljepših pjesama koje sam ikada snimila.
– Željko Samardžić je decenijama moj dobar prijatelj. Izvanredan je pjevač, ima glas za svaku pjesmu i za sva vremena. Često smo pjevali zajedno na zabavama i to pamtim kao nešto najljepše. Često bih zaboravila da i ja treba da pjevam jer su me toliko zanijele Željkove pjesme i njegovo apsolutno vladanje scenom. Snimili smo prekrasnu pjesmu o našem Sarajevu. Ne moramo se vidjeti godinama, ali kada se sretnemo, kao da se nismo ni rastajali.
– Mladen Vojičić Tifa je moj školski drug i išli smo zajedno u Drugu gimnaziju. Sjećam se Tife kao dječaka. Sretali smo se na velikim odmorima i uvijek mi je bio poseban i interesantan. Kakav je bio tada, takav je i danas. On je neko ko se ne pretvara, ne pokušava da se dodvorava, istinski je roker i izvanredan pjevač. Džeronimo je napisao našu duetsku pjesmu “Jedina”. Ne znam bolji način da se ova naša priča zapiše, jer Tifa je na neki način za mene “Jedini”. Moj školski drug, jedna velika zvijezda u školi, još jedno bogatstvo koje nosim u sjećanju.
– Duško Kuliš je bio sastavni dio mog muzičkog života. Često smo radili zajedno, družili se i odlično se slagali. Volim njegove pjesme, lijepe džentlmenske manire i način na koji mi pokazuje da mi je prijatelj. Snimili smo duet “Diše mi srca polovica”, čiji je autor Duško. Uvijek se šalimo i žao mi je da smo ovako razbacani po svijetu, da se ne družimo više i češće. Često pričamo o našoj djeci, pa zar nije divno da o tome pričate sa nekim koga pamtite kao dječaka, kada smo mislili da smo veliki i važni.
– Sergeja Ćetkovića nisam ranije poznavala, ali me je srce odvelo njemu. Njegovo prekrasno pjevanje, tiho a jako, njegova blaga pojava i stav da je manje više me je oduševilo. Drago mi je da smo postali prijatelji, jer to je jedino pravo bogatstvo. Ima jedna anegdota kojoj se uvijek smijemo. Sergej me je nazvao na telefon kako bismo odredili intonaciju za pjesmu, što nije nimalo lako kada se rade dueti. Pošto je bilo jutro, ja sam bila onako jutarnje promukla, ali sam se trudila da punim glasom otpjevam dionice koje će biti moje. U jednom trenutku sam počela da se davim, jer nisam bila upjevana, a Sergej je zavapio: ”Idi, idi, napij se vode, zovem te za 15 minuta“. Kasnije smo uspjeli, ali me Sergej stalno zeza. Kaže, zamisli članak- Jasna Gospić se udavila tražeći intonaciju.Uvijek se tome nasmijemo.
– Gorana Karana sam upoznala u Pragu. Neki ljudi se ne mogu promašiti, gdje god bili. Dva puta sam bila gost na njegovim koncertima u Pragu, i tako se rodila ideja o duetu. Goran je raskošna ličnost, duhovit, poseban i nadasve talentovan. Uživala sam na njegovim koncertima, a bilo je divno i pjevati s njim. Za nas je komponovao prekrasnu pjesmu “Sad je proljeće”. U duetu nije dovoljno da se dva glasa slože, za to je potrebno više. Kada se duše sretnu, onda tu nema greške.
– Franu Lasića poznajem dugo. Nekada davno, snimao je tadašnji LP u Sarajevu, a moja kolegica Zuzi i ja pjevale smo mu prateće vokale. Dugo godina nisam vidjela ni čula Franu, ali sam ga se sjetila da bi bilo baš lijepo da i on bude s nama na CD-u jer mislim da mu je mjesto s nama. Poslije toliko godina sreli smo se u jednom beogradskom baru gdje je Frano, kada bi bio raspoložen, pjevao francuske šansone. Odmah sam mu se pridružila i zapjevala “Tombe la neige”. Uz divne francuske šansone, okruženi prijateljima, odmah smo se o svemu dogovorili. Prekrasnu pjesmu “Samo jedna noć” komponovao je mladi Dženan Jahić, a aranžirao Marin Meštrović.
– Mustafa Šantić je za mene Nat King Cole narodne muzike. Sve što je otpjevao je čista poezija. Sa malo snage i pregršt emocija vas obori s nogu. Kada smo dolazili u Sarajevo, uvijek bi se našli sa Mustafom i do svitanja slušali njegovo božanstveno pjevanje, ali i sviranje harmonike na kojoj on “veze” nježno i suptilno, baš kao i sa glasom. Duet sa Mustafom “Najtvrđa su vrata moja” komponovali su Adi i Edo Mulahalilović. To je divna sevdalinka u kojoj ja pratim Mustafu, jer to je apsolutno njegov teren.
