Ne treba biti prevelik nogometni znalac da bi se sjetilo lika i djela Claudia Taffarela. Legendarni brazilski golman kroz veliku karijeru ‘skupio’ je poprilično zanimljivih priča za ispričati, a neke od njih podijelio je u intervjuu za službenu stranicu FIFA-e.
Brazilski velikan govorio je o osvajanju SP-a u SAD-u 1994. godine, prisjetio se problema koje je izbornik Carlos Alberto Parreira imao s legendarnim Romariom, sjetio se i što je pošlo po zlu u Italiji 1990. i Francuskoj 1998., a otkrio je i kako se tada 17-godišnji Ronaldo snašao među legendama Selecaa.
Na Copa America 1989. godine Brazil nije osvojio naslov prvaka 40 godina. Kakva su vaša sjećanja na taj turnir?
-U startu smo bili jako kritizirani. Kad igrate u Brazilu, zahtjevi se udvostručuju. Brazilski navijači vrlo su kritični, očekuju puno. Brazil ne samo da mora pobijediti, već moramo prirediti show. Ponekad se to ne dogodi. Nogomet nudi i puno poteškoća. Izvršen je strašan pritisak na nas. Puno smo patili, ali na kraju smo pobijedili i bio je to vrlo važan trijumf. Četrdeset godina bez trofeja je predugo, pogotovo za Brazil. Osvrnite se na sve sjajne igrače koje smo u to vrijeme imali i koji nisu osvojili Copa America – to pokazuje koliko je to teško. Pogledajte Selecao iz ’82. – bio je pun nevjerojatnih igrača, ali ponekad je to nedovoljno za pobjedu.
U to je vrijeme bilo trvenja između Bebeta i Romarija …
-Prilično smo došli iz iste generacije. Ja i Romario bili smo iz iste dobne skupine. Bebeto je bio dio prethodne generacije – s Dungom i Jorginhom. Vodila se borba za mjesta u sastavu, zatim borba za startna mjesta. Jedan je bio u Flamengu, a drugi u Vascu. Romario i Bebeto imali su vrlo različite osobnosti i vrlo različite stilove igre. Romario je bio pojedinac, dok se Bebeto volio više povezivati sa suigračima i imao je bolji momčadski duh. Dakle, između njih je došlo do malo trenja. Odjednom su ih zajedno ‘bacili’ u Seleção i na tom su se turniru jednostavno morali razumjeti – brzo. I uspjeli su, na terenu i van njega. Postali su veliki prijatelji i stvorili jednu od najboljih udarnih snaga u povijesti.
Brazil je bio jako kritiziran nakon Italije 1990., ali vi ste pobijedili u svoja prva tri meča i dominirali Argentinom u osmini finala. Što mislite o kampanji?
-Svaki igrač koji je bio tamo puno jadikuje na ’90. Kao momčad bili smo najbolja reprezentacija na tom Svjetskom prvenstvu. Imali smo toliko sjajnih igrača – čak i na klupi. Napadali su, na primjer, Careca i Muller, a zatim su na klupi bili Renato Gaucho, Romario, Bebeto. Zamislite da na klupi imate tri napadača te razine! Bili smo jaki na svim pozicijama. Ali imali smo argumenata na treningu… Međutim, imali smo drugih problema i nažalost, umjesto da igramo timski, svaki je igrač igrao za sebe. Više se fokusiralo na igranje spektakularnog nogometa nego na pobjedu i to nas je koštalo. Trebali smo osvojiti to Svjetsko prvenstvo. Igrali smo puno bolje od Argentine, ali izgubili smo.
Carlos Alberto Parreira protjerao je Romarija iz reprezentacije tijekom kvalifikacija za SAD 1994. godine, ali kasnije je popustio i pozvao ga zbog krize zbog ozljeda. Jeste li u svojoj glavi bili spremni da ga Parreira opozove?
-Ja, svaki drugi igrač i cijeli Brazil! (smijeh) Bilo je očito da nam treba igrač s takvom osobnošću, ubojica pred golom i igrač koji je preuzeo odgovornost i zabijao kad je bilo važno. Hvala Bogu da ga je Parreira na kraju nazvao u zadnji čas. Romario je ušao u momčad, s onim svojim samopouzdanjem i optimističnom prirodom, započeo utakmicu i bio nam presudan za dolazak na Svjetsko prvenstvo. Romario je izveo sjajnu predstavu i bila je to jedna od Seleçaovih najboljih izvedbi tijekom moje karijere. Jako sam ponosan što sam osvojio Svjetski kup i zbog toga zahvaljujem Bogu što se Parreira prisjetio Romarija.
Možete li nam nešto reći o večeri s Ayrtonom Sennom u Parizu nakon prijateljske utakmice protiv Paris Saint-Germaina?
-To je iskustvo koje ću uvijek cijeniti. Ayrton Senna bio je idol za sve u Brazilu. Bio je ogroman domoljub, sjajan sportaš i sjajna osoba. Pripremali smo se pokušati postati četverostruki svjetski prvak, a on je pokušavao postati četverostruki svjetski prvak u Formuli 1. Ne bih vam mogao reći niti jednu stvar o utakmici protiv Paris Saint-Germaina; jedino čega se sjećam je susret s Ayrtonom Sennom! Senna je bio stvarno cool, jedinstven tip. Bio je tako karizmatičan, a tako skroman. Ušao je u naš hotel – bez poziranja kao što to rade slavne osobe, bez osiguranja oko njega, bez galame – i mogli biste pomisliti da je samo običan momak. Smiješno, bio je uvjeren da će jedan od nas – nije bio siguran hoćemo li to biti on ili mi – postati četverostruki svjetski prvak. Imao je zaista nadahnjujuće riječi za nas. Mislim da smo momčadski duh koji smo imali ’94. dobili od Ayrtona. Njegova nesreća bila je pogubna za čitav Brazil. Kad je umro, svi smo rekli: ‘Izađimo i osvojimo ovo Svjetsko prvenstvo za Ayrtona Sennu.’ Srećom uspjeli smo to učiniti, počastiti ga transparentom nakon Finala, ‘Senna, aceleramos juntos’ (Senna, ubrzali smo zajedno). Ponosan sam što smo osvojili Svjetski kup za Sennu.
Na Svjetsko prvenstvo otišli ste bez kluba, već neko vrijeme niste igrali nogomet …
-Prije Svjetskog prvenstva bio sam nezaposlen, a nakon Svjetskog prvenstva ostao sam nezaposlen! Napustio sam Reggianu i na Svjetski kup otišao sam bez kluba. Prije SP-a igrao sam napadača za ekipu svoje lokalne crkve, i bio sam najbolji strijelac (smijeh). A nakon Svjetskog kupa prošlo je šest mjeseci prije nego što sam potpisao za Atletico Mineiro.
Što mislite, tko su bili najteži protivnici Brazila u SAD-u 1994. godine?
-Nije postojala nijedna lagana utakmica. Italija je imala sjajnu ekipu. Imali smo vrlo tešku utakmicu protiv Sjedinjenih Država. Švedska, koja tradicionalno nije velika momčad, bila je stvarno dobra. Igrali smo dva puta s njima – jednom remizirali, drugi put pobijedili 1-0. Ali mislim da je najteža bila utakmica s Holandijom, koja je imala ogroman talent. Pobijedili smo 3-2. Bila je to stvarno dobra utakmica za gledanje, ali vrlo teška za nas za pobjedu.
Stvarno ste stekli reputaciju stručnjaka za izvođenje jedanaesteraca tijekom Serije A 1991/92, zaustavivši četiri od osam udaraca s bijele točke, uključujući one Marca van Bastena, Roberta Mancinija i Rudija Vollera. Mislite li da je vaša reputacija bila u glavama talijanskih igrača?
-(smijeh) Mislim da nije. Bilo je to prvo Svjetsko prvenstvo o kojem su odlučivali jedanaesterci. Bila je to velika odgovornost za one koji su izvodili penale. Nije bilo lako prošetati od središnjeg kruga, na prepunom stadionu, u toj atmosferi, znajući da vas milijuni i milijuni ljudi gledaju na televiziji, do tog područja. Mislim da je to bio više psihološki pritisak nego moja reputacija.
Možete li opisati trenutak kada je Brazil postao svjetski prvak?
-Bio je to zaista poseban trenutak. Bilo je čudno. Kad sam se pripremao za obranu Baggiovog jedanaesterca, u glavi mi se stvorio osjećaj da Svjetsko prvenstvo upravo završava. Ako bi Baggio zabio, Bebeto je još uvijek imao penal za nas. Nisam znao hoću li ga obraniti ili će on promašiti, ali samo sam znao da će Baggio udariti posljednju loptu na tom Svjetskom prvenstvu. Bila je to nevjerojatna senzacija. Zahvalio sam Bogu što mi je dao takav trenutak. Postoji stvarno cool fotografija Baggia spuštene glave, uništene i mene na koljenima euforičnog. U nogometu je uvijek tako – jedan je igrač tužan, a drugi sretan.
Rekli ste da ste imali premalo posla na tom SP-u, ali Cafu nam je nedavno rekao da ste najbolji igrač Brazila u SAD-u 1994 …
-(smijeh) Cafu je vrlo velikodušan. Bio je još jedan igrač s puno karaktera, koji je prenosio samopouzdanje. Uvijek je davao sve od sebe. Cijela je momčad bila takva. Mislim da nismo imali jednog igrača koji se izdvajao. Igrali smo kao tim, igrali jedni za druge.
Ronaldo je na tom Svjetskom prvenstvu bio kao 17-godišnjak. Kakav je on bio tada?
-Ronaldo je oduvijek bio joker. Bio je stvarno, jako mlad, ali nije bio sramežljiv, uvijek se zezao, uvijek stvarno bio sretan. Znali smo da ga ne možemo uvesti u veliku utakmicu. Nije bio pripremljen, nije bio dovoljno zreo kao igrač. Ali mislim da mu je iskustvo ’94. – biti dio te skupine igrača, osvajajući Svjetsko prvenstvo – pomoglo da postane veličanstveni napadač kakav je bio.
Što mislite o igraču koji je postao?
-Fenomen, fantastičan. Bio je stvarno brz, smrtonosan. Njegovi driblinzi uvijek bi ostavljali protivnike na podu. Igrao je s veseljem, zadovoljstvom. Bio je sjajan za gledanje i nevjerojatan nogometaš.
U polufinalu Francuske 1998., na dan kada ste postali prvi Brazilac koji je ubilježio 100 nastupa za reprezentaciju, pogađali ste na pravi način sva četiri penala protiv Nizozemske i obranili dva …
-To polufinale ’98… Bilo je fantastično. Samo bih volio da je tada završilo Svjetsko prvenstvo – ja bih bio heroj! (smijeh) Opet smo igrali protiv Holanđana, koji uvijek zaslužuju više nego što pobjeđuju na Svjetskim kupovima. Još jednom su imali puno nadarenih igrača. Bilo je stvarno izjednačeno, išlo se na penale, a srećom smo pobijedili. Uvijek se trudim izbrisati finale iz svog sjećanja, ali to polufinale je nešto čega se vrlo rado sjećam. Bio je to čaroban dan.
A finale?
-Bilo je to tragično. Poraz je dio nogometa, ali za reprezentaciju poput Brazila, u kojem je nogomet tako velik dio života, izgubiti 3: 0 od Francuske u finalu Svjetskog prvenstva nije u redu. Nije bilo fer prema našim navijačima. Ne volimo se koristiti Ronaldovim izgovorom, ali to je jako utjecalo na naš tim. Raspoloženje, koncentracija, samopouzdanje. Ali ne želim ništa oduzeti Francuskoj. Imali su sjajnu ekipu, nisu dobro započeli Svjetski kup, ali su skupili snage i bili zasluženi pobjednici.
