Leptiri bez krila, Ismail Zulfić i Ismail Barlov, naši su šampioni i heroji!
Očevi dvojice Ismaila zatečeni su izjavama njihovih sinova na pitanje šta priželjkuju: “Nikada prije ovo nisu izgovorili!”
Hadžifejzović: “Kada, od sada, svako od vas pomisli da nešto ne može, neka se samo sjeti jednog Ismaila ili obojice Ismaila.”
Amel Kapo, trener dvojice Ismaila: “Državo, obrati pažnju na ovu djecu! Leptiri bez krila, najveći heroji našeg društva, Ismail Zulfić i Ismail Barlov!
Nižu uspjehe, medalje, priznanja i pehare! Ako se požalite na sitnice, sjetite se njih dvojice.”
Dvojica Ismaila – bh. “leptiri bez krila”: “Izabrali smo plivanje i nismo pogriješili”
Ismail Zulfić: “Takmičim se sa starijima! Za jedan mjesec sam naučio plivati! Roditelji su izabrali ovaj sport i nisu pogriješili; bili su u pravu!”
Ismail Barlov: “Kao dijete nisam imao fizičke aktivnosti! Roditelji su željeli da se bavim sportom i nisu pogriješili! U prvom razredu u školi, prijatelji nisu bili toliko bliski s nama; sada kad ostvarujemo rezultate, svi prilaze, čestitaju nam i druže se s nama!”
Amel Kapo: “Plivački klub ‘Speed’ je namijenjen osobama sa invaliditetom. Učlanjujemo druge osobe i pridružujemo ih osobama sa invaliditetom! Mi radimo kontrainkluziju! Da bi nastupili na takmičenjima, donja granica je dvanaest godina da bi se mogli takmičiti sa ostatkom svijeta! Svjetska paraplivačka serija se održala u Italiji! Nama je cilj bio da Ismail ostvari preduslov za nastup na nekom od velikih takmičenja! Njegova medalja je bonus i nagrada za sve što smo radili!”
Ismail Zulfić: “Živim u Zenici i tri puta sedmično dolazim u Sarajevo! Babo me vozi na treninge i bude sa mnom!”
Ismail Barlov: “Ja sam iz Sarajeva, također me babo dovozi! Nas dvojica Ismaila smo najbolji prijatelji!”
Hadžifejzović: “Ko je bolji?”
Ismail Zulfić: “Isti smo!”
Amel Kapo: “Svako ima svoju zasebnu klasu! Oni se ne takmiče jedan protiv drugog, već protiv vremena! Oni su ekipa! Nažalost, u obrazovnom sistemu ne postoji rad sa osobama sa invaliditetom! Morao sam proći obuke i specijalizacije u Istanbulu! Dugi niz godina igram sjedeću odbojku; primijetio sam kako oni žive i ponašaju se! To mi je bila velika motivacija! Svojim radom i rezultatima tjeramo državu da obrate pažnju na nas! Njima ne treba pomoć! Oni su sportisti kao što je Amel Tuka i drugi! U našem klubu sve aktivnosti za osobe sa invaliditetom su besplatne! Osim plivanja imamo i skijanje i bordanje. To su sve discipline kojima se bavi Ismail!”
Ismail Barlov: “Prijatelji se žale na sitnice koje ne znače mnogo! Kada bi se stavili u našu ulogu, shvatili bi kako nam je! Traže opravdanja! Pitaju mene kako naučim nešto u školi, jer imam dobre ocjene, a oni neće da se potrude!”
Hadžifejzović: “Imate li neku želju?”
Ismail Zulfić: “Da imam ruke!”
Ismail Barlov: “Moja najveća želja je da mogu hodati! Krećem se pomoću bicikla, a kući se krećem na koljenima! Do škole putujem biciklom. Ostavim ga pored stola, a imam drugare koji mi pomognu da sjednem za stol.”
