Portal Life.ba nastavlja priče u rubrici ”Uspješna braća”. Ovaj put smo razgovarali sa Dženanom (45) i Ervinom Uščuplić (42) koji su odrasli u sarajevskom naselju Bistrik.
Od malih nogu su maštali da postanu profesionalni nogometaši. Karijeru su počeli graditi na Grbavici, ali su svoja nadanja i snove ostvarili u drugom dijelu grada – na Koševu.
I to u klubu za koji su navijali od malih nogu. Sa bordo timom su igrali derbije, postizali govlove, osvajali trofeje.
Dženan je jedan od najuspješnijih trenera tima sa Koševa u novijoj historiji, a navijači su mu dali nadimak – ”Čovjek trofej”. Zaljubljenici su u nogomet i kao takvi su zahvalni sagovornici o svim nogometnim temama.
U razgovoru za Life.ba braća Uščuplić govorili su o svojim danima iz djetinjstva, maštanju da će jednoga dana postati profesionalni nogometaši, FK Sarajevo, najdražim pogocima, sarajevskom derbiju i porodici.
Piše:Edin Isanović
Možete li na početku reći, da li se sjećate svojih tinejdžerskih dana?
Dženan: Svakako, sjećam se tih dana i zaljubljenosti u sport, prije svega nogomet. Naravno, na prvom mjestu bila je porodica, a isto tako i škola koja je bila obavezna jer su tako roditelji zahtijevali. Odrastao sam u sarajevskom naselju Bistrik, u starom dijelu grada. Dakako, imali smo mnogo mogućnosti da se bavimo raznim sportskim aktivnostima.
Ervin: Moji tinejdžerski dani vezu se za ratni period u Sarajevu, a imao sam 14 godina kada je sve počelo. Najljepše godine sam proveo pod granatama i u skloništima, ali i pored toga je bilo i lijepih trenutaka koji su vezani za raju iz mahale i loptu. Ratna druženja, iako u takvim uslovima, znala su biti izuzetno ugodna. Pamtim da su se prve simpatije i prve ljubavi dešavale pod granatama i snajperima. Živjeli smo kao da nećemo dočekati sutra. Koliko god bilo teško, opet je bilo toliko dobrih momenata. Iz ove perspektive gledano, to je bilo stanje koje nas je natjeralo da nekako odrastemo prije vremena.
Jeste li maštali da jednoga dana postanete profesionalni nogometaši?
Dženan: Veliki sam zaljubljenik u sport, prije svega u nogomet. Svaki dan sam poslije škole ‘igrao lopte ‘ sa rajom iz komšiluka, u školskom dvorištu. Igrao sam turnire, družio se i naravno maštao da jednog dana počnem trenirati u nekom klubu. Bila je 1984. godina i sa devet godina sam počeo svoju nogometnu priču. Kako je vrijeme odmicalo, sve više sam počeo razmišljati da jednog dana postanem profesionalni igrač.
Ervin: Kako sam rođen u mahali na Bistriku, preokupacija je bio nogomet. Inficirali smo se sredinom osamdesetih godina, gdje se lopte igralo u školskom dvorištu od jutra do mraka. Maštanje o tome kako ćemo postati poznati fudbaleri je bilo prisutno kod svih nas, a tako i kod mene, jer sam imao starijeg brata Dzenana koji je već trenirao. Već tada sam znao da ću postati profesionalni fudbaler, jednostavno ja sam to morao biti.
Kasnije ste zaigrali za prvi tim FK Sarajevo, po čemu pamtite taj period?
Dženan: Ta želja, na moje veliko zadovoljstvo, ostvarila se i potpisao sam profi ugovor sa velikim FK Sarajevo. Ta ljubavna navika me naučila strogoj disciplini, odgovornosti i načinu života. Zbog agresije na BiH i ratnih dešavanja za prvi tim sam zaigrao 1994. godine i sreći nije bilo kraja. Taj period pamtim po mnogim putovanjima, treninzima, utakmicama i druženjima. A najljepši trenutak je utakmica na Grbavici protiv Želje nakon reintegracije i otvaranje stadiona. Ožiljci rata su bili vidiljivi na svakom koraku, a postigao sam izjednačujući pogodak kojeg se rado sjećam.
Ervin: Kako nas je ta mašta nosila, počinjem trenirati nogomet. Doduše u Željezničaru, opet gledajući u starijeg brata koji je već trenirao u timu sa Grbavice, ali sam znao da je FK Sarajevo moj klub i moja ljubav. Početkom rata prelazim na Koševo. Prolazim sve selekcije i kao kapiten juniorske selekcije prelazim u prvi tim i potpisujem profesionalni ugovor. To je bio trenutak ostvarenja dječačkog sna. Poseban period u mom životu je bio igranje za omladinske selekcije kluba sa prijateljima sa kojima se i dan danas družim, gdje se i naša djeca druže. Također, poseban trenutak bio je i kada sam prešao u prvi tim i sam odlazak na prve pripreme na planinu Kruščicu. Jos jedan detalj koji ostane urezan u pamćenje svakog mladog igrača je trenutak kada se debituje za voljeni klub, to je bilo na Koševu protiv Jedinstva iz Bihaća kod trenera Mehmed Janjoša.
Koji golovi u bordo dresu su vam najdraži?
Dženan: Pa iskreno, bilo ih je u mnogim bitnim utakmicama. Izdvojio bih pogotke u gradskim derbijima jer nose posebnu težinu.
Ervin: Kao dijete ovoga grada i igrač koji je prošao sve selekcije u klubu, posebno mjesto imaju utakmice sa gradskim rivalom Željezničarom kojih sam odigrao desetak. Ti trenuci, pripreme za utakmicu, atmosfera po gradu – to se ne zaboravlja. Kako su to najvažnije utakmice, one se kao takve i najbolje pamte. Posebno ako ste pobjedili i ako ste strijelac nekog gola. Imao sam sreću da budem dio jedne takve gdje smo pobjedili 1:0, a ja sam bio strijelac. Bilo je to polufinale Kupa BiH, tako da mi je to i najdraži pogodak, premda ih je bilo još. Uz dosta lijepih trenutaka kroz karijeru, bilo je i onih ružnih koji se odnose na nekoliko teških povreda koje su me spriječile da napravim još bolju karijeru. Odigrao sam 90 zvaničnih utakmica za Bordo tim.
Obojica ste spomenuli gradski derbi sa Željezničarom. Je li ta utakmica, zaista, nešto posebno?
Dženan: Rođen sam u Sarajevu i samim tim gradski derbi za mene predstavlja jedan pravi praznik nogometa i to je definitivno više od utakmice. Sigurno najjači dvoboj u bh. prvenstvu.
U moje vrijeme se mjesec dana pričalo o ovoj utakmici, stadioni su bili popunjeni do posljednjeg mjesta, atmosfera je bila fantastična. Nažalost, posljednjih godina to nije tako.
Ervin: Ako pričamo o gradskom derbiju, to je za mene definitivno najveća i najvažnija utakmica u BiH. Za tu se utakmicu živilo, samo je bilo važno da se pobijedi, da se obraduju navijači. Mislim da se u ovom momentu ta neka draž malo izgubila, mada aktuelni igrači imaju neuporedivo bolje uslove, veća primanja, ali im nešto nedostaje. Možda je to ljubav prema klubu koju smo mi imali.
Dženane, koliko ste vezani za brata? Ervine, je li tebi Dženan bio uzor?
Dženan: Krv nije voda. Sigurno da sam vezan za brata, isto tako i za sestru Lejlu. U stalnoj smo komunikaciji oko svega, a isto tako smo jedno vrijeme sarađivali u trenerskom poslu, što nažalost više nije slučaj.
Ervin: Za Dženana sam vezan od kada znam za sebe. On je bio razlog moga ulaska u fudbal, želja da budem kao on. Sudbina je htjela da poslije igranja za raju u mahali zaigramo zajedno i kao profesionalci za FK Sarajevo. Također, u proteklom periodu radili smo kao treneri u akademiji tima sa Koševa tri godine kao najbliži saradnici i osvojili tri trofeja. Tako da smo dosta vezani, htjeli mi to ili ne. Komunikacija je na dnevnoj bazi, jer i dalje on taj autoritet od kojeg tražim savjet kad god je potrebno, to je vjerovatno stvar odgoja.
Šta za vas predstavlja porodica?
Dženan: Porodica je sve.
Ervin: Porodica je za mene sve. U braku sam 15 godina, supruga Lejla i ja imamo dvoje prekrasne djece, Kemala koji ima 14 i Adnu 13 godina. Pokušavamo ih usmjeriti na pravi put i odgajati na način kako su nas naši roditelji. Važno je da budu dobri ljudi, da se moraju školovati, da su u sportu, vjeri. Mišljenja sam da je danas izvesti djecu na pravi put veliki izazov, pa smo u tom pravcu supruga i ja maksimalno podređeni djeci. Povukli su taj neki sportski gen i našli se u karateu gdje treniraju u KK Baščaršija gdje postižu zapažene rezultate.
