Ajdin Penava, 23-godišnji košarkaš iz Sarajeva, aktuelni je igrač španske Baskonije.
Bez dvojbe, jedan je od najtalentiranijih igrača na Starom kontinentu. U proteklih nekoliko sezona pokazao je kakav potencijal posjeduje.
Vrhunske fizičke predispozicije, sjajan skok, atraktivna zakucavanja, nezaustavjivi prodori i blokade odlike su ovog momka iz grada na Miljacki.
Prije tri godine dominirao je u američkoj NCAA ligi. Mnogi su klubovi tada su pokazali interes za njega, a skrenu je pažnju i NBA skauta. Ipak, Penava je odabrao špansku ligu.
Sa svojih 206 centimetara visine ima golem prostor za napredak. Karakterno je čvrst, pozitivac u svakom pogledu. Porodica mu je, kako kaže, na prvom mjestu.
Gotovo je sigurno da će u budućnosti biti prava noćna mora svim suparnicima. Također, ljubitelji čarobne igre pod obručima u BiH uživat će u njegovim nastupima.
Za Life.ba Penava je govorio o košarci u doba korone, svojim počecima, iskustvu u Sjedinjenim Američkim Državama, planovima za budućnost i nacionalnom bh. timu.
Piše:Edin Isanović
U trenucima kada je proglašena pandemija korona virusa zatekli ste se u Španiji. Kako ste provodili vrijeme u izolaciji?
Bio sam ovdje u Vitoriji, a to je proglašeno crvenom zonom. Uz Madrid, to je bio najugroženiji grad u Španiji. Bilo je najviše zaraženih. Vrijeme u karantinu provodio sam zatvoren i bilo mi je baš dosadno jer nisam navikao na to. Zaključan u stanu gledao sam filmove, čitao knjige i igrao igrice. Malo sam i trenirao. Srećom, dvojica saigrača stanuju u istoj zgradi pa smo se mogli družiti. Kada se podvuče crta, ni bilo toliko loše.
Jeste li počeli sa klupskim treninzima?
Da, nakon pauze koja je trajala dva mjeseca i gdje ništa konkretno nismo mogli raditi. U trenucima izolacije nabavili su nam tegovi i imali smo onaj bicikl kući. Na taj način mogli smo minimalno raditi. Bio je cilj da koliko – toliko ostanemo u formi. Naravno, nije to isto. Kućni rad je trajao 60 dana, ali smo polovinom maja ,napokon, krenuli sa treninzima. Dozvoljeno je trenirati u dvorani sat vremena dnevno. Tako će biti bar još sedmicu dana. Vidjet ćemo šta će nadležene institucije dozvoliti za dalje. Svi jedva čekamo utakmice.
Kako izgleda košarkaški trening u doba korone?
Ne smije biti kontakta i treba se držati distanca u dvorani. Budu dva ili tri igrača, a teren je podijeljen na nekoliko djelova. Prvo se radi u teretani, a onda se prelazi na parket. Zamišjeno je da se kružno radi. U trenucima prekida u Euroligi bilo je ostalo nekoliko kola do kraja, dok je u španskom prvenstvu ostalo je još šest ili sedam kola.
Koji su bili ciljevi Baskonije na početku sezone?
Ljestvica je bila podignuta visoko, ali smo imali nesretnih okolnosti koje su utjecali na rezultate. Bilo je nesretnih povreda, pojedini igrači su se kasnije priključili. Stoga, nismo uspjevali uhvatiti ritam ove sezone. Cijelo vrijeme je bila borba za play-off i bili smo blizu u trenucima prekida. Mislim na obje lige.
Kako je počela Vaša košarkaška priča?
Rekao bih da možda sve krenulo – slučajno. Želio sam u ranom djetinjstvu da igram fudbal. Kada sam bio drugi razred osnovne škole, roditelji su predložili da počnem trenirati košarku. Da probam nešto trenirati, pogotovo jer su treninzi bili u dvorani, a znamo kakve su zime u Sarajevu. Prvi trening sam odradio u KK Play-off. Imali su treninge u sarajevskom naselju Dobrinja u Osnovnoj školi Ćamil Sijarić. Nakon prvog treninga zaljubio sam se u košarku. Bilo mi je zabavno, premda tada nisam mogao dobaciti loptu do obruča. Na prvom treningu sam bio među najsitnijima, ali je većina bila starija od mene. No, svidjela mi se čarobna igra pod obručima. Odlučio sam da krenem s treninzima, počeo sam rasti i bilo je sve bolje i bolje.
Kada počinjete trenirati profesionalnije?
Odmah nakon toga kreću ozbiljniji rad. Trener je bio Vanja Hodžić. Nakon toga sam prešao u sarajevske Sparse i imali smo dva treninga dnevno. Odnosno, koliko je škola dozvoljavala. Mislim da je sve išlo postepeno, kako i treba da ide. U Sparsima sam bio četiri godine, od mlađih kadeta sve do juniora.
Nakon toga odlazite u SAD na koledž.
Tako je. To se pamti, to se ne zaboravlja. Gledajući iz ove perspektive, taj period je bio san snova. Mada je na početku bilo izuzetno teško. Sam odlazak od kuće, odvojenost od porodice za koju sam itekako vezan, teško mi je sve to bilo. Odlazak u nepoznato, ali sam srećom znao dobro engleski. Kao dijete sam naučio jezik kroz crtane filmove. No, u Virdžiniji su imali poseban akcenat pa je i to otežavalo okolnosti. Nisam razumio dosta stvari, ali je vremenom sve bilo lakše. Košarkaški sam napredovao, a trenirao sam dnevno četri ili pet sati. Sat i po teretana, a onda parket – tri sata. Dolazio sam i naveče da šutiram u dvorani, jer smo imali tu mogućnost. Imali smo trenera koji je igrao NBA ligu. Bili su svi uslovi da napredujem.
Je li to pravi put za napredak mladog košarkaša?
Iz mog ugla gledajući – jeste. Dobiješ obrazovanje, imaš i tu mogućnost. U istom momentu se razvijaš i kao košarkaš i kao osoba. Za mene je to bio veliki korak u procesu sazrijevanja.
Kako je došlo do transfera u Baskoniju?
Kada sam izašao na draft bilo je nekoliko opcija. Da ostanem u SAD-a i igram Razvojnu ligu ili da se vratim u Evropu i izaberem sredinu za sebe koja je najbolja za moj napredak. Od svih ponuda najviše mi se svidjela Baskonija. Za one koji ne znaju, to je bivša Tau Ceramica gdje je igrao Mirza Teletović. Kao dijete sam gledajući njega znao dosta o ovom klubu. A onda, znajući ko je sve igrao, želio sam u taj klub. Nažalost, nisam do sada dobio minutažu koju sam želio, ali nisam pogriješio u odabiru kluba. Naučio sam dosta o profesionalnoj košarci, napredovao sam i fizički.
Da li je zanimljivo igrati protiv Reala i Barcelone?
Pamtim da sam kao dijete gledao pomenute klubove na TV-u. Bilo je nevjerovatno za mene da sam bi na parketu protiv tih ekipa. Vidiš igrače poput Rudi Fernandeza kojeg sam gledao preko malih ekrane. Imao sam sreće da sam dobio nekoliko minuta u tim okršajima. Osjećaj je fenomenalan. Očekujem da ću više igrati u budućnosti. Kako je došao trener Duško Ivanović pruža mi motivaciju. Rekao je da nastavim raditi i da će moje vrijeme doći. Da ću dobiti priliku i da je treba iskoristiti.
Vi ste nastupali za juniorsku reprezentaciju BiH, ali niste još debitovali za seniorski tim?
Da, nastupao sam za juniorsku reprezentaciju u Grčkoj kada smo osvojili četvrto mjesto. To je bilo 2015. godine. Iste godine su bh. kadeti postali prvaci Evrope. Za seniorsku selekciju ,nažalost, nisam uspio debitovati. Baskonija, kao i drugi klubovi Eurolige, ne dopuštaju da se odazove reprezentativnom pozivu. Meni je san da igram za reprezentaciju BiH. Sa roditeljima sam kao dijete išao na sve utakmice državnog tima. Također, i na svaku utakmicu sarajevske Bosne.
Odrasli ste u glavnom gradu BiH, očekujete li u budućnosti da će se košarka podići na veći nivo u Sarajevu s obzirom da ovaj sport ima veliku tradiciju?
Mislim da hoće. To su faze kroz koje prolaze sve države. Košarka pada, pa se diže i to je normalno. Bh. košarka će se vratiti na nivo na kojem je bila nekada.
Pitanje za kraj. Ko su Vam bili košarkaški uzori?
Od američkih košarkaša Michael Jordan i Tracy McGrady. Od bh. igrača Mirza Teletović i Damir Mršić. Dobro ih se sjećam kao igrača.
