Na istočnim obroncima Bosne i Hercegovine, iznad doline Drine, na stijeni koja se gotovo vertikalno uzdiže oko 500 metara iznad okolnog pejzaža, stoji Kušlat džamija mala, drvena i tiha. Ne osvaja veličinom, osvaja postojanjem, te se do nje ne dolazi slučajno, do nje se penje s namjerom.
Smještena nedaleko od Zvornika, iznad ušća Jadra u Drinjaču, Kušlat izgleda kao da lebdi između neba i zemlje. Pogled s vrha oduzima dah, dolina se prostire kilometrima, rijeke sijeku pejzaž, a tišina ima posebnu težinu. Ovdje priroda i historija razgovaraju bez riječi.
Grad iznad doline
Ispod džamije nalaze se ostaci srednjovjekovne tvrđave Kušlat. Nekada je ovo bio strateški važan grad, čuvar trgovačkih puteva između Srebrenice i Zvornika. Karavani su prolazili, trgovci pregovarali, vojske nadzirale prolaze. Stijena je tada značila moć.
U pisanim izvorima spominje se još u 14. stoljeću, a kroz vijekove je mijenjao gospodare i uloge. Dolaskom Osmanlija u 15. stoljeću, prostor dobija novu dimenziju, duhovnu.
Prema predanjima i historijskim podacima, upravo su osmanski vojnici sredinom 15. stoljeća podigli džamiju na samom vrhu stijene. Smatra se prvom vojnom džamijom u Bosni i Hercegovini. Nije građena da impresionira arhitektonskom raskoši, već da služi vojnicima, putnicima i zajednici koja se formirala oko tvrđave.
Putopisac Evlija Čelebi u 17. stoljeću zapisao je da je grad opasan “paklenim ponorom”, spominjući i malu džamiju unutar tog prostora. I tada je Kušlat već bio simbol, mjesto gdje se susreću vojna disciplina, duhovnost i surova ljepota prirode.
Jednostavnost koja traje
Kušlat džamija je skromna u svojoj formi. Gotovo poput planinske kuće, sa strmim krovom i drvenom munarom koja izrasta iz njega. Upravo ta jednostavnost čini je posebnom. Ne pokušava dominirati prostorom, ona je njegov dio. Kao da je izrasla iz stijene na kojoj stoji.
Kroz stoljeća, kako su se vojske povlačile, a tvrđava gubila svoju vojnu važnost, džamija je ostajala. Brigu o njoj preuzimali su mještani okolnih sela. Otvarala se za džumu, bajrame i posebne prilike. Penjanje do nje postalo je dio tradicije, gotovo mali hodočasnički put.
Narod je vjerovao da ovo mjesto ima posebnu snagu. U sušnim godinama učile su se dove za kišu. Ljudi su dolazili s nadom za ozdravljenje, za olakšanje, za smirenje. Kušlat je bio više od građevine; bio je prostor u kojem se susreću strah i nada.
Spaljena, ali ne i zaboravljena
U martu 1993. godine džamija je zapaljena. Vatra je progutala drvenu konstrukciju, ali nije mogla uništiti ono što je predstavljala. Godinama kasnije, obnovljena je u izvornom obliku. Povratak Kušlata na stijenu bio je mnogo više od građevinskog projekta, bio je simbol povratka identiteta i dostojanstva.
Obnova je za mnoge značila potvrdu da se historija može pokušati izbrisati, ali ne i izbrisati iz kolektivnog sjećanja.
Mjesto susreta
Danas, stijena ponovo živi. Ljudi se okupljaju na džumi, dolaze porodice, mladi i stariji. U planinskom zraku miješaju se tekbiri i šum vjetra. Pogled seže kilometrima, ali pažnja je usmjerena ka unutra.
Kušlat je istovremeno duhovni centar, historijski simbol i turistička atrakcija za one koji žele osjetiti mir kakav gradovi ne nude. On spaja pejzaž i identitet, prošlost i sadašnjost.
Na gotovo 500 metara visine, ova mala džamija ne dominira samo prostorom. Ona dominira pričom o vjeri koja traje, o zajednici koja se vraća i o snazi da se, bez obzira na historijske oluje, uvijek iznova ustane.
Kušlat nije samo mjesto molitve. To je mjesto sjećanja. I mjesto nade.
