Nezira Mehmedović iz Srebrenice izgubila je ono najvrjednije što je imala – dva sina, Saiba i Sinana, ubijena u genocidu 1995. godine.
Danas, na 30. godišnjicu, dok stoji među bijelim nišanima u Potočarima, suze joj ne prestaju teći.
Glas joj podrhtava, ali riječi su jasne – majčinska bol ne blijedi, ni nakon tri decenije.
– Muž mi je umro šest mjeseci prije rata. Ostala sam sama s njima dvojicom. Saib je rođen 1972., Sinan 1974. I nestali su.
Tražila sam ih, molila Allaha da ih nađem, da ih ukopam. I jesam. U Potočarima. Sad im dolazim svake godine, ali ove jedva – noge me izdaju.
Samo da mi pamet ne ode – govori Nezira.
Sjeća se svakog detalja. Sinan je bio pažljiv, brižan. Svaki ramazan dolazio bi da zajedno poste, da zajedno sehur dočekaju.
– A Saib, on je bio u Beogradu, ali je došao da brani naše selo Slatinu. Kad je stigao, rekao mi je: mama, sve sam prelazio preko žena, djece, kostiju… – kazala je.
Nezira ne traži ništa osim da se ne zaboravi.
– Prihvatila sam od Boga što mi je dao. Teško mi je, žao mi je moje djece. Kako su me slušali, kako su mi radili.
Krivo mi je što neke obilaze, a meni nikad niko nije došao ni na vrata da me pita kako živim.
I ja sam dala dva sina za ovu zemlju. Dva. A nikoga nema – kazala je Nezira.
Zbog njih dvojice i zbog njih osam hiljada i više, danas je Srebrenica centar svijeta.
