Zasad mi je bolje u kolibi. Ne prokišnjava. Toplije je i ugodnije. Imao sam neki predosjećaj da će biti velikih kiša. Vidite da je Babina rijeka nadošla. Još malo pa bi mi ušla u pećinu. Zbog toga sam sagradio ovu kolibu kako se ne bih selio odavde, jer imam dvadesetak pasa o kojima brinem. Kada je bila poplava prije dvije godine, ja sam dvadeset puta prelazio Babinu rijeku da spašavam svoje psiće, govori nam Žarko, dok hrani pse kojima je kućicu napravio ispod mosta
Piše – Srećko Stipović
Žarko Hrgić sedam godina je živio u pećini uz Babinu rijeku u naselju Crkvice. Međutim, prije mjesec dana po prvi puta napustio je pećinu i preselio u kolibu od pruća koju je sam izgradio. Koliba se nalazi samo pedesetak metara od pećine u kojoj su mineri prije rata skrivali eksploziv za miniranje kamenoloma.
Strahuje od novih poplava, jer je voda prije dvije godine iz Babine rijeke ušla u pećinu u kojoj je spavao.
“Zasad mi je bolje u kolibi. Ne prokišnjava. Toplije je i ugodnije. Imao sam neki predosjećaj da će biti velikih kiša. Vidite da je Babina rijeka nadošla. Još malo pa bi mi ušla u pećinu. Zbog toga sam sagradio ovu kolibu kako se ne bih selio odavde, jer imam dvadesetak pasa o kojima brinem. Kada je bila poplava prije dvije godine, ja sam dvadeset puta prelazio Babinu rijeku da spašavam svoje psiće”, govori nam Žarko, dok hrani pse kojima je kućicu napravio ispod mosta.
Žarku je do starosne mirovine ostalo još nešto više od četiri godine. Tvrdi da mu nije problem provesti to vrijeme uz Babinu rijeku.
“Kada uvežem staž ovaj u BiH i onaj iz Njemačke, dobit ću pristojnu mirovinu od koje ću moći sagraditi i pravi dom”, govori nam Žarko pokazujući svoju potleušicu.
Žarko Hrgić je u mladosti bio izvrstan sportista. Trenirao je borilačke vještine, a njegov prijatelj iz toga vremena Taib Seferović za Žarka tvrdi da je bio dobar majstor borilačkih vještina.
“Znao je karate, judo, tekvando, boks… Volio je trčanje, ali mislim da nije zaslužio da živi ispod ljudskog dostojanstva. Vlast se ipak trebala pobrinuti da mu ponudi neku garsonjeru ili prikladan smještaj, bez obzira što je prodao svoj stan. Pokušao sam mu pokloniti jedan od mnogobrojnih parfema koje prodajem na ulici. Međutim, on se samo nasmijao kada se malo pošpricao po ruci. Kaže: ‘Taibe, nemoj zezati. Sve su to lažnjaci. Razumije se odlično u parfeme i cigarete, iako savija škiju i to kad ima”, dodaje Taib.
Žarko nema posebnih želja. Ponekad mu navrate prijatelji s kojima je radio u čeličani zeničke Željezare, popiju koje pivo, zapale cigarete i duhan, ako imaju, te “razbace” priče iz dobrih vremena.
“Vjerujem da će se sve posložiti i da ću za nešto više od četiri godine dobiti pristojnu mirovinu, jer sam u Njemačkoj radio 20 godina. Nadam se da ću život nastaviti u nekoj pristojnijoj sredini, izvan ove kućice i pećine. Ova moja potleušica spasit će me novih nevolja. Jer, ako još malo nadođe Babina rijeka voda će mi ući u pećinu. Dobro je imati i ‘rezervni’ položaj”, smije se Žarko.
