U društvu koje se tek suočava sa pravim posljedicama transgeneracijskog ratnog nasilja, gdje brojni očevi tinejdžera pate od PTSP-ija a ne postoji strategija za tretman vršnjačkog nasilja, od presudne je važnosti potpuna uključenost oca u život djece.
Piše: Elameri Škrgić-Mikulić
U zemljama Balkana dominantno je retrogradno razmišljanje prema kojem je majka odgovorna za stanje i ponašanje svog djeteta, pa je i u kontekstu vršnjačkog nasilja uloga oca marginalizovana.
U većini slučajeva, majke posreduju nakon incidenata vršnjačkog nasilja, preuzimaju odgovornost i naredne korake.
Ipak, uloga oca u izgradnji ličnosti djeteta je presudna, kao i majčina, zaključuje psihologinja Đana Lončarica.
„Dijete se uvijek promatra kao simptom. I ono je uvijek odraz onog što se dešava u porodici. Odraz stavova njihovih roditelja, partnerskih odnosa u kojima živi. Kad dijete ima problem u ponašanju, znamo da s porodicom potrebno raditi na mijenjanju obrazaca njihovog ponašanja“, objašnjava Lončarica, koja je i psihoterapeutkinja.
Otac izbačen iz učionice
Kćerka TV novinarke i urednice na Ike Ferrer Gotić je trpjela vršnjačko nasilje u osnovnoj školi koju je pohađala. Situacija je eskalirala kada se djevojčica pokušala ubiti. Ferrer – Gotić također primjećuje da su sastancima, koji su uslijedili nakon što je nasilje otkriveno, prisustvovale uglavnom – majke.
„Za cijelo to vrijeme otac jednog djeteta je reagovao i to tražeći od mene da povučem zahtjev institucija da učine nešto u slučaju vršnjačkog nasilja nad mojom kćerkom. On je u upravljačkim tijelima te škole i htio je štititi imidž te obrazovne ustanove. Pri tome je bio i agresivan do mjere da je odstranjen iz učionice u kojoj smo imali sastanak“, kaže Gotić – Ferrer.
Kad govorimo o djetetu, govorimo o porodici. Djeca uvijek žive ono što roditelji žive a ne ono što roditelji govore, naglašava psihologinja Lončarica. Roditelji najčešće imaju najbolju namjeru za svoje dijete ali ako ono što govore se ne poklapa s onim što rade, dijete će to prepoznati. Prepoznati će ono što roditelji žive čak i onda kada oni to pokušavaju sakriti.
„Uloga oca je značajna na dva načina; za razvijanje privrženosti sa djetetom ali je bitan i kao podrška majci. Uvijek iza vršnjačkog nasilja se kriju emocije kao što su strah, tuga. Nasilje je zatvoreni krug. Djeca koja rade nasilje, sami često trpe nasilje u porodici, široj ili bližoj okolini“, objašnjava psihologinja Lončarica.
Đana je mnogo radila sa mladima koji pokazuju različita devijantna ponašanja. Primjećuje da većina njih dolazi iz potpunih, tradicionalnih porodica, ali koje su u svojoj suštini nefunkcionalne. Nerijetko je prisutan alkoholizam kod očeva koji se liječi.
Bezuvijetna ljubav
„Tek sada se počinju osjećati prave posljedice transgeneracijskog ratnog nasilja. Roditelji adolescenata su danas u velikom broju sudionici rata koji simptome PTSP-ija, a nikad se nisu obraćali za pomoć. U pokušavaju se sami nose s tim, konzumiraju alkohol ili samoinicijativno uzimaju lijekove. Takva stanja eskaliraju, nerijetko nasilno što dijete vidi i preuzima kao obrazac ponašanja“, objašnjava Lončarica.
Nasilje nije samo fizičko, postoji i ono psihičko, emocionalno, verbalno, seksualno…Agresivno ponašanje je često izraz nemoći čovjeka da se iznese sa svojom frustracijom ili da prihvati osjećaj straha.
„Najbolje je uvijek preventivno djelovati. Roditelj koji ima dobar odnos sa djetetom otvara prostor da mu se dijete obrati kada je u problemu. Roditelji su uvijek odgovorni za odnos sa djetetom. Oni su ti koji modeliraju odnose u porodici svojim primjerom“, naglašava Lončarica.
„Dobar odnos roditelja i djeteta“ nije formalan odnos u smislu zadovoljenja formalnih potreba. Roditelj koji se brine za psihičko zdravlje djeteta, pita ga kako se osjeća, šta voli, šta ga rastužuje, šta želi…
„Otac, ali i moraju mora biti otvoren da čuje i stvari koje nisu lijepe. Djeca su neraskidivim vezama povezani sa svojim roditeljima. Čak i kad je roditelj nasilnik, dijete ga voli i štiti“.
Osnova odlika odnosa roditelj-dijete je bezuvjetna ljubav, bezuslovno prihvatanje koje nemamo nigdje drugo. Nigdje drugo nećemo biti bezuslovno prihvaćeni. Ta ljubav je neprocjenjivo blago koje dijete nosi u život. Bezuvjetna roditeljska podrška postaje naša unutrašnja samopodrška koja nam treba da bismo opstali i izgradili odnose.
„Ipak to ne znači da prihvatamo bilo kakvo ponašanje. Dobri roditelji su oni koji će staviti svoje potrebe iza djetetvih ali to su ujedno roditelji koji će djeci postaviti granice i to je način da se djeca zaštite. To je također oblik brige za dijete“, dodaje Lončarica.
Nove perpektive u tretmanu vršnjačkog nasilja
Akademska literatura na temu tretmana i vršnjačkog nasilja, osim apsolutnog uključivanja porodice, potiče na uvođenje različitih multidimenzionalnih metoda u školama.
Pa je tako preporučeno da se u nižim razredima pričanju priča i igraju uloge (opisujući konfliktne situacijame) korištenje lutaka ili pozorišne produkcije, uvježbavanje prihvatljivih ponašanja; primjenu tehnike crteža i promatranja slika, verbalne instrukcije i savjete kako se snaći u nekim situacijama nasilja.
Starijim se učenicima mogu se ponuditi različiti zadaci kao što su intervjuiranje odraslih o nasilju i rješenjima konfliktinih situacija. Dobro rješenje su razgovori u grupi koji se upotpunjuju videosnimcima iz realnog života uz poticaj da sami istražuju uzrok i posljedicu. U srednjim školama je dobar model “vršnjaka edukatora” jer se pokazalo da ima pozitivne učinke na mlade.
Ako trpiš vršnjačko nasilje i ako želiš da razgovaraš sa stručnom osobom o tome, javi se na broj Sarajevski Otvoreni Centar – 062 123 561. Ako vam je dijete žrtva vršnjačkog nasilja i ako želite da se posavjetujte sa stručnom osobom, javite se na isti broj.
