Banjalučanin Marinko Šolak (63) godinama osmišljava i pravi prepoznatljive suvenire koji su simboli grada na Vrbasu, a koji su se, zahvaljujući stranim turistima i Banjalučanima koji putuju u inostranstvo, proširili po cijelom svijetu.
Šolak, građevinski inženjer, radnju je otvorio prije šest godina, iako se cijeli život bavi pravljenjem raznih “sitnica”. Iskoristio je mogućnost koja mu se ukazala da pokrene posao uz koji može da se opusti i odmori, jer ga radi iz zadovoljstva. Prema njegovim riječima u vrijeme kada je počeo raditi Banjaluci je nedostajalo suvenira, a mogli su se kupiti samo oni kakvih ima svugdje u svijetu.
U svojoj radnji, koja se nalazi u blizini za strane turiste nezaobilaznih lokacija – Kastela, Safikadinog groba i Ferhadije ekipi Anadolu Agency (AA) ispričao je da nastoji da njegovi suveniri budu uvijek vezani za ovaj grad.
“Kada sam otvarao radnju plan je bio da to bude gradska suvenirnica, ne suvenirnica opšteg karaktera ili vjerskog, nacionalnog ili bilo šta, nego gradska. Po meni u gradski suvenir spada sve što je u gradu. Držim ravnopravno, pravim suvenire sa hramom, Kastelom, Ferhadijom, katedralom, nastojim održati da bude svega, za svakog po nešto i da sve mušterije budu zadovoljne”, rekao je Šolak.
Misli da gotovo da nema zemlje u kojoj nisu završili njegovi suveniri. Ipak mu je najzanimljivije što su njegove suvenire kupili Čileanci koji su u Banjaluci boravili povodom Demofesta.
“Najdalji s naše tačke gledanja su Čile i Novi Zeland, a mojih suvenira ima i u jednoj i u drugoj zemlji”, dodao je Šolak i nabrojao da su mu mušterije i Meksinanci, Austalijanci, Rusi, Kinezi i mnogi drugi.
Za izradu svojih malih umjetničkih djela koristi sve vrste drveta, glinu, kamen, gips, plastiku, platno, papir, staklo…
“Koristim sve što mogu upotrijebiti. Najviše volim kombinacije drvo i kamen. Volim te što bi se reklo tople materijale kao što je drvo, nastojim sačuvati njegovu strukturu da ostane vidljiva da ga ne prekrivam nekim masnim bojama koje će od drveta napraviti plastiku, to mi je bez veze. Neka drvo bude drvo”, kazao je Šolak.
Teško mu je izdvojiti najdraži suvenir, obzirom da ih je sve sam osmislio i izradio. Među favoritima su mu rukotvorine da dajakom, kao i tvrđava Kastel izrađena od kombinacije kamena i drveta.
“Ponosan sam na sve i jedan koji izađe iz mojih ruku. Možda sam najponosniji na ćevap, zato što mi je simpatičan sam po sebi”, kaže Šolak.
Turisti najčešće kupuju magnete, koji su i najjeftiniji, a Banjalučani kada idu u inostranstvo najčešće nose suvenir sa dajakom.
“Znali su mi reći: ne znaju oni šta je dajak. Rekao sam im da neće ni znati ako ih ne upoznaju sa tim. Kako znaš šta je gondola u Veneciji ako nisi bio i provozao se – a svi znamo šta je gondola, na taj način će upoznati i dajak”, kaže on.
Šolak smatra da Banjaluka ima tri najoriginalnija motiva, a to su dajak, banjalučki ćevapi i sir Trapist.
“To je ono što je Banjaluka i što nema nigdje više”, rekao je on i dodao da postoj i mnogo neiskorištenih kapaciteta, kao što su Safikada, Jupiterov žrtvenik, Hrvoje Vukčić – o čemu se i u Banjaluci zna vrlo malo ili gotovo ništa, a trebalo bi to koristiti kao turistički potencijal.
Prema njegovim riječima strani turisti najviše vole kada vide da je u pitanju ručni rad.
“Na zapadu je ručni rad mnogo traženiji, mnogo više cijenjen nego ovdje kod nas. Naši još uvijek više vole otići u kineski šop i kupiti nešto kinesko, plastiku, nego rukom rađeno, to im ništa ne znači. Za strance pogotovo sa zapada već je interesantno samo po sebi što je ručni rad”, kaže Šolak.
Na pitanje da li se od ovakvog posla može živjeti odgovara – teško jer je posao spor i pipav, a zahtjeva relativno skupe materijale.
“Male su količine materijala potrebne, ali zahtjeva dosta vrsta materijala znanja o radu sa tim materijalima i teško ih je naći. Kad bi uračunao sve vrijeme, materijal, sve što sam ulagao u cijenu ovog jednog proizvoda bio bi puno skuplji nego što ga prodajem, ali moram misliti i o tome da treba i da ga prodam. Zadovoljan sam ako uspijem da pokrivam dažbine”, kaže on.
Najviše suvenira prodaje početkom i krajem ljeta, a van sezone, kao sada, dešava se da mu danima niko ne uđe u radnju.
