Tridesetjednogodišnja Mensura Akmadžić je diplomirana inžinjerka arhitekture iz Bosanske Krupe koja stoji iza brenda M Crafts sa kojim su se posjetitelji koncept store-a Kutcha imali priliku upoznati krajem prošlog mjeseca u Sarajevu.
Iako je obrazovanje stekla u inostranstvu, Mensura se danas u rodnoj Bosanskoj Krupi bavi izradom ručnih radova i umjetnina poput slika, lampi, lustera, glodalica za bebe, cekera, grafika i fotografija u svom ateljeu.
Razgovarala: Sanja Savić
Mensura je završila studij arhitekture na Univerzitetu lijepih umjetnosti Mimar Sinan u Istanbulu, a nakon što je završila fakultet nastavila je da se bavi arhitekturom u Turskoj, a potom i Ljubljani.
Prije dvije godine odlučila se vratiti u rodni grad, spojiti ljubav prema arhitekturi i rukotvorinama i pokrenuti vlastiti biznis.
Na početku našeg razgovora, Mensura je istakla kako vjeruje da je ono čime se danas bavi genetski preodređeno, obzirom da su se prije nje u porodici generacijama unazad bavili zanatom i rukotvorinama, tačnije limarijom.
No, Mensura kaže da preferira drvo jer je topao materijal, fizički lakši za obradu i ima značajniju estetetsku vrijednost na samom početku kao osnovni materijal, prije obrade.
“Osnovni alat, mašine i materijale sam upoznala kod starog u radionici još u ranom djetinjstvu. Kasnije, kroz osnovno i srednje obrazovanje, počelo je sve da me zanima. Studij arhitekture sam i upisala iz tog razloga, jer sam smatrala da je arhitektura jedina oblast u kojoj mogu objediniti sva interesovanja, od matematike, tačnije geometrije i forme, fizike, preko skulpture, slikarstva i fotografije do psihologije i sociologije, pa i književnosti. To se, u jednu ruku, pokazalo i ispravnim”.
Nakon završenog studija u Turskoj, Mensura je nastavila da se bavi arhitekturom u Ljubljani, gdje je, kako kaže, uspjela objediniti interesovanja i dobiti konkretno znanje iz navedenih oblasti, ali ne i mogućnost da ih primjenjuje.
“Ljubljana je predivan grad za posjetiti, za živjeti također, ali pod uslovom da ste Slovenac ili neki zapadnjak. Da se vratim u BiH navelo me nezadovoljstvo tadašnjeg života, u svakom smislu. Najviše to što sam smatrala da nemam svrhu, odnosno da nisam korisna sebi, niti zajednici. U jednom trenutku sam rekla sebi dosta je bilo petnaest godina ciljanog lutanja. Pola života. Ovo nije ono što ja želim raditi, niti kako želim živjeti. Želim stvarati. Želim biti korisna i sebi i zajednici. Ovdje to nikad neću biti, a kod kuće možda i hoću. Postojala je mogućnost, ako ništa”.
Pri povratku u rodni grad, naišla je na još veću tugu i neimaštinu i na sve veći broj sugrađana i poznanika koji napuštaju državu. Da problema u državi ne manjka, uvjerila se i Mensura sama nakon što je pokušala da se zaposli sa stranom diplomom koju je bilo potrebno nostrificirati.
Kako kaže, novca za to nije imala, a opcija više nije bilo.
“Ubrzo sam shvatila da nema ništa. Tad sam odlučila da odem u šumu. Od tamo smo svi krenuli. U šumi sam provela dva mjeseca. Sama. Uživala sam. Nikad se u životu nisam više duhovno pročistila, još jednom sve ispočetka analizirala i shvatila da kako god bilo, šta god da se desilo i kakvu god diplomu imala, sve je nebitno osim toga da želim stvarati, biti zadovoljna, ispunjena, biti korisna sebi i svijetu, kad već imam priliku i tu sam, jer je to bio prvi neophodni faktor moje istinske svrhe, sreće i spokoja. Priroda je zaista čudo! Možda zvuči otrcano, ali je stvarno lijek. Sama fizička aktivnost, a i to slušanje sebe iz dana u dan, u harmoniji zvuka ptica, vjetra, zelenilu, mirisu, čistom zraku … Ko nije proveo neko vrijeme sam sa sobom u prirodi, propustio je sve istinske ljepote i svijeta i života i poimanja sebe“.
Vođena ovim iskustvom i okolnostima koje su je zadesile, ubrzo je shvatila da ključ njenog ličnog zadovoljstva leži u pokretanje vlastitog biznisa kojim bi spojila stečeno obrazovanje i ljubav prema drvetu i umjetnosti.
“Tada sam počela svašta skicirati. Tada sam prodala prvu sliku i od tog novca kupila bušilicu i kofer borera, odvijača. Početna ideja su bile drvene mini jedinice za vikend varijante ili kratkotrajni boravak u prirodi. No, proračun za jednu jedinicu je koštao koliko i nostrifikacija diplome, tako da sam krenula od elemenata rasvjete kao vizualno najupečatljivijeg elementa, obzirom da isijava svjetlost”.
Od tada, navodi, u drvo i njegovu teksturu se naprosto zaljubila, pa tako ne čudi činjenica da u svojim rukotvorinama upravo najviše i koristi drvo. Ostali materijali koje koristi su, uglavnom, dopunski za određenu funkciju proizvoda, poput srebra, kože, bakra, tekstila, čelika, organske gume, stakla i PVC-a.
“Stvari koje izrađujem bih opisala kao svoju interpretaciju svačije stvarnosti, oblikovane beskrajnom ljubavlju prema drvetu, formi, funkciji i kompoziciji”.
Potrebno vrijeme za izradu jedne lampe ili bilo kojeg poizvoda zavisi od toga da li je već dizajniran komad ili ne, odnosno da li je postojeći komad ili posebna narudžba za određenu osobu ili prostor, ali i od dostupnosti materijala i nabavke, te same izvedbe, odnosno izrade.
“Pojedine proizvode mogu izraditi za dva sata, dok za neke treba i do 20 dana. Iako, sama izrada većine proizvoda traje od recimo 4 sata, pa do 6 dana”.
Na pitanje kako gleda na činjenicu da sve veći broj mladih ljudi napušta BiH, Mensura kaže da su nije šokirana, samo malo razočarana, tužna, ali ponajmanje ljuta.
“Smatram da kao društvo živimo u zabludi. Zabludi o tome kako je negdje bolje, lakše, urbanije, gotivnije i kako kod nas ništa ne valja i ne funkcionira. Nije zabluda kako su Njemačka ili Norveška super, zabluda je da će nama biti super u toj nekoj zemlji. Smatram da nije fer da su negdje neki ljudi napravili svoju zemlju da funkcionira, a onda mi idemo iz svoje, za koju nismo uradili ništa da bi iole funkcionirala, da se koristimo tuđim dobrima. Prije nego ću se vratiti u BIH i ja sam smatrala da je politika loša, političari i sl. No ne, mi smo loši jer ne poduzimamo ništa da nam bude bolje. Nekoliko ljudi mi je reklo nešto u smislu ‘Pokušao sam, ne ide’. Oprosti, nisi pokušavao dovoljno. Nije dovoljno jednom. ‘Iz prve’ se ni viza ne dobije, uglavnom…”.
Mensura smatra da je tržište u BiH dosta nerazvijeno i da je kao takvo pogodno za pokretanje bilo kakvog biznisa, ukoliko imate dovoljno kvalitetan proizvod koji se prodaje. Odlazak mladih podržava jedino u cilju edukacije.
“Iz ličnog iskustva, osjećam se slobodnom da kažem da život nigdje nije lakši ili teži. Život je uživanje, borba, trud, rad, odmor…na svakom mjestu na svijetu. Jedino što u jednoj zemlji sa određenim ljudima imate iskustva, bol, sreću, tugu, zdravlje, bolest, administraciju, a na drugoj drugu. Negdje nekad nešto ‘prevagne’. No, najvažnije je šta gdje imate od sebe, šta možete pružiti i šta dati, i šta vam je cilj u životu. Smatram da postoji razlog zašto smo rođeni baš tu gdje jesmo. Kako nekom Špancu u Madridu, tako meni u Krupi ili vama u Sarajevu, svejedno je. Naravno, ne osuđujem ljude koji su dobili priliku da rade u nekim super kompanijama, pa bili unaprijeđeni i otišli još napredovati da bi se kasnije vratili i unaprijedili našu zemlju, no masovni odlazak radne snage je postao više nego zabrinjavajući”.
Za kraj, našu sagovornicu smo upitali da li ima neku poruku ili savjet za ljude koji priželjkuju odlazak iz svoje zemlje.
“Jedina poruka koju imam za mladu raju, a i stariju koja želi da ode iz svoje zemlje, je da budu realni i iskreni prema sebi, svojim željama i potrebama kao pojedinca u svim segmentima života, te da ne idealiziraju život van granica naše zemlje, jer život nigdje nije idealan. Bježanje ‘glavom bez obzira’ neće riješiti vaše tuge, nesreće i nezadovoljstvo, jer nisu grad ili država ti koji imaju problem, pojedinac kao dio društva ima problem, koji se ne rješava promjenom mjesta boravka, nego promjenom svijesti pojedinca i kasnije društva, odnosno promjenom samog poimanja i doživljavanja sebe, života i svih pojava oko nas”.
