Dok se kod nas i mediji i oni koji im plasiraju te vijesti takmiče u broju objava koje „ilustriraju postojanje BiH“ ili ga s druge strane pak sa neizmjernom dozom mržnje nepokolebljivo negiraju, negdje ljudi žive sasvim normalnim životom dostojnim običnog čovjeka. Ili su bar jako blizu tome. I to ne tako daleko. U Sloveniji.
I koriste ono što im je Priroda dala. Majka Priroda! Snijegom je sada skoro sve prekriveno pa je malo teško fotografijom to iustrirati, a ljeti uvijek nekako to smetnemo s uma. No, za naše pojmove nevjerovatno – gotovo svaki milimetar te „male“ Slovenije koju smo, kao i sve ostalo počeli ismijavati iz samo nama znanih razloga, iskorišten je. Što bi u narodu rekli, posijan, ili zasijan je (ovisno iz kojeg ste dijela BiH), dok se ostatak prirodnih resursa obilato koristi.
U BiH je stanje poznato – hoću da budem direktor! Odmah! Nema potrebe da prolazim stepenicu po stepenicu. Da se ja nešto mučim. Joj, još da se bavim, gluho bilo, poljoprivredom, da ja nešto tamo sijem, pa poslije ubirem plodove svog rada. Ma nema potrebe. Hoću da budem direktor i tačka. Ili bar neki tamo šef. Jer, šta će mi mahala reći.
Nikada neću zaboraviti jedan detalj, skoro pa životna priča koja će sve ovo najbolje ilustrirati: Prije nekoliko godina na testnu vožnju dobio sam Ford Mondeo. To je bilo u vrijeme dok je PR i Marketing te autokuće radila profesionalna i odgovorna osoba koja je korektnu saradnju imala sa svim medijima. Naravno, to joj je i posao. Ta osoba se zove Sidika Dukatar. Ona sada ima svoju agenciju, a na njenom mjestu su neki drugi klinci i Forda u javnost plasiraju kroz probrane medije. Muški Portal nije među njima. Ne treba im, tako da ovo što ću vam sad ispričati vjerovatno me više nikad neće snaći – bar u Fordu ne. Jer, ni meni ne treba Ford. Mazda također.
Saobraćajna nesreća na putu prema Tuzli izazvala je kraći zastoj na putu. U toj gužvi, dok stojiš i čekaš da se stvari pokrenu, upoznaš mnogo ljudi, ispričaš se s njima i poslije rastaneš. No, priča o šefu, baš iz te gužve ostaje vječna ilustracija turobnog stanja i mentaliteta kojeg nikako da „debalkaniziramo“, evo već stoljećima. Ili vijekovima. Da se niko ne naljuti.
Ford je imao mađarske tablice. U radničkom kombinezonu seoskim putem odmah uz glavni mladić je gurao pokvareni automobil, ne sjećam se koji. Davno je bilo. Ugledao je novog Forda na mađarskim tablicama, prilazi nam i pita, na tečnom našem: odakle ste? Nama dosadno, pa stvari okrenemo na šalu – kažemo mu da smo porijeklom iz BiH, ali radimo u Mađarskoj. Da malo začinimo, rekli smo mu i da imamo tamo sjajan Bordel. Njegova reakcija bila je: Povedite i mene tamo da ja budem neki šef!
Dobro, o Bosancima i Hercegovcima manje ili više sve znamo. Znamo da su šminkeri, neće da rade, malobrojnima koji se protive ovom jadu koji nas je snašao (prema rezultatima posljednjih protesta u Sarajevu loše živi tek manje od 50 ljudi) iz kafana se smiju dok istovremeno maminim ili tatinim parama plaćaju jedinu kafu koju će popiti tok dana. I uz kutiju uvoznih cigareta nažalost, jer su glupi do te mjere da ne shvataju da će kupovinom domaćeg samo pomoći svojoj privredi.
Da, u posljednje vrijeme postale su popularne i ove frizurice „na paž“ sa šiškama preko očiju tako da „muškarci“, naravno da ih stavljamo pod navodne znake, uz sve prethodno nabrojane gluposti još počinju ličiti i na žene. No, to je tema za drugu „emisiju“, a i da se vratimo na priču o pametnim Slovencima, i glupim „nama“.
Mi već petnaestak godina sve razloge svojih neuspjeha tražimo u ratu koji je već daleko iza nas. Lažemo sebe i zbunjujemo generacije koje su rođene u tim turbulentnim vremenima. Poslije se čudimo što je razina nerada visoka, i direktno proporcionalna nacionalnoj netrpeljivosti. Dok drugi prave novac, mi pravimo probleme, kako sebi tako i drugima.
«Ko će gdje, nego Bosanac u Sloveniju» – kroz smijeh je rekao moj drug Mato iz Zagreba kada sam mu rekao da idem službeno nekoliko dana u Deželu. Svaki put pomislim da sam već sve vidio u toj zemlji koja je zbog svoje «veličine» već postala predmetom mnogobrojnih viceva, ipak, svaki put se iznova iznenadim.
Ponekad je isplativo izmisliti toplu vodu
Cilj putovanja bilo je mjesto Podčetrtek, odnosno tamošnje Terme Olimia. Već sam ranije bio u nekoliko slovenačkih «banja» i bio sam oduševljen. Čovjek pomisli da više ništa ne može vidjeti, a onda se 16. decembra usred noći, nađe u kupaćim gaćama usred bazena termalne vode i to pod zvijezdama. Okolo brda prekrivena snijegom, temperatura ispod ništice i hrpa ljudi koja se veselo brćka. Ono što je najvažnije sve to prođe bez zdravstvenih posljedica, čak naprotiv.
Uopće, ne treba trošiti riječi na vrhunski smještaj, odličnu kuhinju i ljubazno osoblje, to se očekuje na svakom mjestu gdje vidite mnoštvo zvjezdica, no ono što je fascinantno jeste dobra organizacija samog hotelsko-banjskog kompleksa i njegova uvezanost sa lokalnom zajednicom. To je lanac koji besprijekorno funkcionira i u kojem svi profitiraju.
Kratko ću se osvrnuti na hotelske sadržaje. Što god da volite naći ćete u Termama Olimia, mnoštvo različitih sauna, masažnih kada, bazena, masaža. Sve je uvezano lancem podzemnih prolaza, tako da sve to obilazite u baden mantilu, papučama i kupaćim gačicama. Pri tom, uopće ne primjećujete gužvu, jer svi poštuju pravila.
E sada, slijedi ono što sam gore započeo. Dakle, cijelo selo Olimia živi za svoje terme i od termi. U selu ćete naći stari samostan u kom se nalazi treća najstarija europska apoteka. Uživat ćete u priči fratara o istoriji samostana, zatim u njegovoj unutrašnjosti sa tri pozlaćena oltara. Sigurni smo da ćete i kupiti neki od proizvoda koji se kreću od dva eura pa naviše.
Slijedi čokolatnica. Mala privatna manufaktura koja proizvodi vrhunske proizvode od svih vrsta čokolade. Kada se već nađete na takvom mjestu sjetite se svog dječijeg sna, a to je da ste cijelu noć «zatočeni» u tvornici čokolade. Samim tim ništa vas ne može spriječiti da potrošite barem 5 eura za 250 grama čokoladnih bombona.
Nakon što ste se zasladili, sliedi posjeta lokalnoj pivnici koja radi na istom principu. Proizvodi svoje pivo, po staroj tehnologiji i bez konzervansa. Dok vam pričaju o tome kako proizvode svoje pivo i to zorno pokazuju, voda vam ide na6 usta i osjetite žeđ kao da je avgust, a vi dobro ožednili. Spucate jedno pivo,. Kupite jednu bocu od 1 litra da to pokažete i prijateljima i još poneki euro neprimjetno mijenja vlasnika.
Kada pomislite da u tom seocetu nema više ništa, slijedi šlag na torti. On se zove Jelenji Greben. Vlasnik istog je definitivno konsultirao stručnjake za komunikaciju nakon što je završio sa infrastrukturnim radovima i nabavkom jelena. Prve jelene je kupio na Brionima, tako da se i ta istorija ovih umiljatih stvorova može kvalitetno prodati. Dakle, prvo slijedi doček, onda se on pojavi sa dvije kante kukuruza u zrnu, okupi grupu i glasno vikne: «Piki, piki, piki, piki»!!! Na taj poziv okruži vas krdo jelena i muflona koji vam jedu kukuruz iz ruke. Naprosto da se istopite, a malo ko se ne sjeti Diznijevog Bambija.
Kao i svaki papkar i jelen obično završi u mesnim proizvodima. Tako, da nakon kratke okrijepe slijedi obilazak prodavnice u kojoj vam nude pršut od jelena, kobasicu od jelena, aperitive od borovnice, višnje, kruške, zatim domaće džemove od buče, brusnice i borovnice, kao i razne suvenire. Trebam li reći da to sve stoji određenu svotu novca, dakako eura?
Naravno, selo Olimje nudi još nekoliko sadržaja, no u dva dana ih nismo stigli sve obići, tako da smo nešto ostavili i za naredni put, ako Bog da (kako ovdje vole reći – ne treba rad i trud – samo ako Bog da). Odlazimo iz Slovenije odmorni, sretni, zadovoljni, ali i pomalo tužni. Jer mi smo barem jednom u životu došli u Olimje, a pitamo se da li će njegovi žitelji ikada biti naši gosti. Nije da oni to ne žele, nego se postavlja pitanje šta im to možemo ponuditi osim netaknute prirode, koja nije takva jer mi ti želimo nego zato što smo lijeni da je taknemo.
Slovenci, pa čak i Hrvati u svojim termama i toplicama već odavno izmišljaju toplu vodu, a to im donosi dobar profit. Mi tople vode imamo u izobilju, ali nemamo ljude koji će je izmisliti. Ona se onako samostalno ulijeva u okolne rijeke ili nam tamo neki lokalni šerif stavi bure kraj auto-puta i naplaćuje namakanje u njemu po jednu KM, ako prdneš imaš i džakuzi. Naravno, ima primjera poput onog na Ilidži kada Slovenac u Sarajevu otkrije toplu vodu. Da ne bude sve tako crno pobrinuli su se ljudi u Fojnici, no to je jedan pozitivan u nizu negativnih primjera, a i tamo bi se imalo šta popraviti.
Iskreno, bilo bi dobro da ljudi iz Termi Olimia dođu i da i kod nas izmisle toplu vodu. Možda bi vrijedilo žrtvovati ekstra profit na račun novih radnih mjesta, poboljšanja turističke ponude Bosne i Hercegovina. Možda, zahvaljujući toploj vodi prestanemo biti temom krvavih holivudskih filmskih hitova. Možda, jednostavno postanemo politički dosadni poput Slovenije, ali turistički izuzetno zanimljivi.
Do tada, svim Bosancima i Hercegovcima koji još uvijek imaju radno mjesto i primaju platu preporučujemo da obiđu Terme Olimia i selo Olimje, jer će pored vrhunskog odmora sebi priuštiti i neke nezaboravne trenutke koje mogu doživjeti samo tu i nigdje drugdje.
[nggallery id=668]
