Manekenka Emina Karišik ju je preporučila za takmičenje na Međunarodnom izboru za Bernie Models. Nije osvojila prvo mjesto, ali joj, kako kaže, nije žao, jer kad se jedna vrata zatvore druga se otvore. Manekenka Olja Babić iz Banje Luke tada je osvojila nagradu Oasis Photo model na Međunarodnom izboru za Bernie Models u Ljubljani. Ta nagrada joj je omogućila sedmodnevni fototermin u Tunisu. Govori tri jezika: španski, engleski i pasivno grčki. Nesuđena košarkašica, trenutno studira Političke nauke i tim se želi baviti do kraja života. Dan prije njenog putovanja u Tunis i prije početka snimanja ekskluzivnog editorijala za Urban magazin uz Peugeot RCZ razgovarali smo s Oljom u Banjoj Luci na Tvrđavi Kastel.
Trenirali ste košarku. Jedno vrijeme ste čak igrali i za bh. reprezentaciju. Šta se dogodilo pa ste odlučili postati model?
I moja sestra je bila model u jednoj banjalučkoj agenciji, pa je i mene vukla sa sobom, tako da sam već sa šest godina postala članica iste agencije. Međutim, na inicijativu mog nastavnika u srednjoj školi učlanila sam se u košarkaški klub. Bila sam uspješna u tom sportu. Ubrzo nakon toga sam otputovala u Ameriku, gdje sam nastavila trenirati u srednjoj školi za prvi tim. Dobila sam stipendiju za George Mason univerzitet, međutim, povrijedila sam se u na zadnjoj godini.
Kako ste to podnijeli?
Veoma teško. Imala sam fazu bacanja dresova, medalja… Posvetila sam se tome, a sve je palo u vodu. Nisam znala šta da radim od života. Bilo mi je dosadno. Nisam navikla raditi samo jednu stvar. Nakon toga sam otišla studirati u Los Angeles. Po završetku otišla sam iz znatiželje na casting i prošla. Iskoristila sam svoju visinu i tu našu, što Amerikanci kažu, evropsku ljepotu. I onda je sve krenulo, počela sam se odricati stvari zbog modelinga.
Čega ste se sve morali odreći da biste bili model?
Prvo sam morala prefarbati svoju izblajhanu kosu. Nisam smjela biti izvještačena. Morala sam biti prirodna. Osim toga, idem redovno u teretanu, moram voditi računa o tome šta jedem. Veoma je zahtjevno i ima mnogo odricanja.
S obzirom na to da je kod nas situacija loša kad je modeling u pitanju, da li je vrijedno toliko odricanja?
U Americi sam se počela baviti ovim poslom. Tamo je bilo mnogo slikanja, revija za poznatije dizajnere, tako da sam se odricala i nisam žalila. Ovdje nema nekih posebnih zahtjeva, manekenke nisu baš mršave, niti se plaćaju dovoljno. Stoga se samo za angažmane negdje vani vrijedi žrtvovati.
Do koje granice biste išli?
Imala sam priliku ići u Milano, ali kako su tražili da smršam još pet kilograma (teška sam 61 kilogram, a visoka 181 centimetar) odustala sam od toga, jer bi to bilo previše. Ne želim biti anoreksična. U Americi, Turskoj i Grčkoj nemaju velikih zahtjeva. Meni je modeling hobi i nije mi trenutno glavna stvar. Tu je moj studij.
Gdje se onda vidite u budućnosti?
Studiram Političke nauke i time se namjeravam baviti. Ali, ko zna, možda do tada nešto napravim ovdje ili u inostranstvu. Nikad ne znamo gdje nas putevi mogu odvesti.
O čemu razmišljate dok traje photoshooting?
Često je teško odvojiti prvatne probleme, od posla, jer je lice naše ogledalo, pa se tako svaka negativna emocija ocrtava na njemu. Tako da često pokušavam da ne mislim ni o čemu.
Izjavili ste jednom da je Vaša ikona Merilin Monroe. Zašto ona?
Ona je na jedan način bila i žrtva svog načina života. Bila je prelijepa i divna, mislim da su joj smještali afere. Često ljudi ne vole tuđi uspijeh.
Koliko je upravo zbog toga ljepota dar, a koliko prokletstvo?
Više zna biti prokletstvo, ljudi su ljubomorni, pa je ljepota ustvari mač sa dvije oštrice. Koliko ti može pomoći, toliko će ti i odmoći.
Živjeli ste u Americi, trenutno ste u Banjoj Luci. Gdje je zapravo Vaš dom?
Ja sam osoba koja se ne voli vezati, jer sam imala jedno privatno vrlo loše iskustvo. Ne volim se vezati za ljude kao ni za gradove.
Je li Vaš odgovor možda neka porukama muškim osobama?
Jeste! Dešavalo mi se da se zaljubim u nekog muškarca u gradu u kojem ne živim.
Na koji način dajete muškarcu do znanja da ste zaljubljeni?
Današnji muškarci su kukavice, boje se atraktivnih, uspješnih žena, pa kad me neko zanima ili privlači ja preuzimam inicijativu. Iako najviše volim muškarce sa samopuzdanjem, one koji vjeruju u sebe, ali takvih je vrlo malo.
Zašto ljudi ne mogu podnijeti tuđi uspjeh?
Ne znam. Meni se baš sada dešava slična situacija. Mnogo puta sam se opekla kad su prijateljice u pitanju, posebno zbog muškaraca. Ljudi te uvijek bockaju i u ljubavi i u poslu. U Americi nisam imala tih problema, tamo se niko ne interesira za tvoj privatni život. Možda baš zbog toga i težim da odem opet tamo.
Kome najviše vjerujete?
Mami, koja je moj prijatelj broj jedan.
[nggallery id=108]
Razgovarala_ Besima Svraka _Izvor_ Urban magazin
