Marijana Aracki, dramska spisateljica iz Beograda, prema čijem tekstu Erol Kadić režira predstavu “Što te nema” u koprodukciji Narodnog pozorišta Mostar, HNK Mostar i Narodnog pozorišta RS-a, otkriva nam nepoznate detalje o sevdah drami koja po prvi put u povijesti na daskama „koje život znače“ oživljava priču o poznatom mostarskom pjesniku Aleksi Šantiću.
Izvršni producent je mostarski Gradski odbor Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“.
Predstavom se ujedno obilježavaju i jubilarne 100. Šantićeve večeri poezije koje će biti održane u Mostaru u listopadu ove godine.
Marijana Aracki rođena je u Beogradu. Kao apsolvent Filološkog fakulteta upisuje Fakultet dramskih umjetnosti, gdje je diplomirala na katedri za dramaturgiju.
U oblasti esejistike nosilac je nagrade „Borislav Pekić“, kao i specijalnog priznanja od strane OEBS-a za esej o demokraciji objavljen u knjizi „Licem ka budućnosti“.
Za svoj diplomski komad u stihu „Zvezdarski vitez“ (Kazalište „Boško Buha“, Beograd, u režiji Đurđe Tešić, 2016) dobija specijalnu preporuku za izvođenje od strane međunarodne organizacije ASSITEJ, koja ga proglašava za jedan od najboljih kazališnih komada za djecu. Potom slijede „Vitez iz Vilsonove“ (Gradsko pozorište „Jazavac“, Banja Luka, u režiji Slobodana Perišića, 2018) i eksperimentalni komad „Prisutnost“ pod redateljskom palicom Ane Radivojević Zdravković (Opera & Teatar Madlenianum, Beograd, 2018).
Šta vas je inspiriralo da napišete komad o Aleksi Šantiću?
-Pored toga što sam odrasla uz njegovu poeziju, oduvijek sam bila zaljubljenik u belle epoque, razdoblje u kom je i sam Šantić živio i stvarao. Kada bih imala vremensku mašinu, vratila bih se u to doba bez razmišljanja. Jeste da čovjek ima tendenciju da idealizuje prohujale dane. Daleko od toga da je tada sve bilo idealno, ali neke vrijednosti u društvu su se itekako cijenile i poštovale. Pogledajte samo tko su danas uzori našoj djeci! Koliko se medijskog prostora poklanja kulturi, a koliko starletama? Ne mogu a da se ne pitam što bi bilo da je Šantić danas živ. Da li bi morao da uđe u reality da bi se njegova riječ čula? U tom smislu belle epoque je zaista bilo lijepo, zlatno doba.
Sada, sa ove distance, vjerujem da je Šantić pronašao mene. Sve je počelo kada sam na poklon od prijateljice dobila zbirku njegove poezije. Čitajući „Pretprazničko veče“ koje tako bolno sumira čitav njegov život shvatila sam da naprosto moram da napišem taj komad. I tu je počeo niz zaista neobičnih događaja. Komad je najprije pročitala beogradska glumica Ana Radivojević kojoj dugujem ogromnu zahvalnost za realizaciju naše predstave. Od nje je sve počelo. Njoj se beogradski glumac i redatelj Erol Kadić povjerio da želi raditi komad prožet sevdahom, na što mu je Ana rekla da takav tekst već postoji i momentalno me pozvala i povezala sa Erolom. Bilo je rano jutro i tek kad sam se razbudila shvatila sam da je 27. svibanj – dan kada je rođen Aleksa Šantić. Put od ideje do realizacije bio je dug i mukotrpan i u svemu tome ključnu ulogu imala je Erolova upornost i istrajnost i konačne vijesti da će predstava biti realizirana dobila sam ove godine, ponovo 27. svibnja! Zato zaista vjerujem da ništa nije slučajno.
Samom pisanju prethodilo je iscrpno istraživanje Šantićevog života i ta faza rada je pravo putovanje kroz prošlost u kojoj najviše uživam. Tada shvatite da su sve te niti kojima su bili isprepletani životi Mostaraca toga doba, sve brige, patnje i stradanja toliko aktuelni i dan danas na regionalnom planu da ne mogu a da se ne zapitam je li moguće da kroz stoljeća ništa nismo naučili na svojim greškama. Umetnost i jeste tu da nas kroz katarzu prodrma i osvesti, da nas natjera da se zamislimo i da izmijenimo neke stvari koliko je to moguće. Zato je jako važno da se umjetnosti poklanja mnogo veća pažnja.
Da li možete da napravite paralelu između Šantićevog značaja za regiju nekad i sad?
-Šantićev značaj je bio i ostao ogroman. Za njega nisu postojale granice ni u životu ni u stvaralaštvu. Ljude je dijelio isključivo na dobre i loše. Sve druge podjele nije priznavao. Ljudi su to prepoznali i uzvratili mu ogromnom ljubavlju i poštovanjem. O tome najljepše i najdirljivije svjedoči činjenica da su mu, dok je ležao u samrtnoj postelji, njegovu „Eminu“, sevdalinku koju je sam i komponirao, pod prozorom udruženo pjevala tri hora Srba, Hrvata i Bošnjaka iz „Gusala“, „Hrvoja“ i „Sloge“ iz Sarajeva. Ono što nam je Šantić ostavio u amanet ima nemjerljivu vrijednost i pravi je svjetionik koji odolijeva stoljećima, ukazujući nam na pravi put koji treba slijediti.
Tko je najviše uticao na Šantićev životni i stvaralački put?
-Upravo na to jedinstvo koje je zagovarao najviše je uticao njegov učitelj Ljudevit Vuličević koji mu je, tokom njegovog školovanja u Trstu, usadio ljubav prema „slovjanstvu“, te je i sam Šantić kasnije često isticao da smo svi braća, da smo svi grane jednog istog drveta, strune istih gusala… što je i meni samoj, kao djetetu Jugoslavije, zapisano u DNK kodu. U stvaralačkom smislu najviše se ugledao na Vojislava Ilića, dok se tokom odrastanja najviše družio sa Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem, a kasnije i sa Nušićem i Crnjanskim.
Reditelj Erol Kadić i vi ste rodonačelnici novog žanra – sevdah drame. Kako je došlo do toga?
-Sasvim spontano. Sevdah drama je zapravo ponikla iz naše težnje da dočaramo najtananije niti Šantićeve poetske duše i duha vremena kome je on pripadao, a glazba (u ovom slučaju sevdalinka) svemu tome daje jednu posebnu, uzvišenu notu. Erol Kadić ima taj, kako ja volim da kažem, klintistvudovski pristup drami, čineći je tako živom, aktualnom i bliskom današnjem gledatelju i zato vjerujem da će naša priča naći svoj put do publike. Sudeći po probama, već sada sve pršti od emocija. Već sada je duboko potresno. Vjerujem da će naša sevdah drama probuditi onaj damar u svakome tko je pogleda i da iz sale niko neće izaći ravnodušan!
Možemo slobodno reći da je Šantić ovim projektom povezao čitavu regiju?
-Upravo tako. Reditelj Erol Kadić okupio je zaista sjajnu ekipu. U predstavi glume maestralni glumci tri pozorišne kuće – Bojan Kolopić i Ljiljana Čekić iz Narodnog pozorišta Republike Srpske, potom tu su Šerif Aljić, Jasmin Krpo, Ajla Hamzić i Vedran Vilogorac iz Narodnog pozorišta Mostar, kao i Ivan Skoko iz Hrvatskog narodnog kazališta Mostar. Scenograf predstave je Dragana Purković Macan, a kostimograf Ivana Ristić. Jako sam ponosna na njih i na našu zajedničku suradnju.
Kada publika može pogledati predstavu?
-Premijera predstave „Što te nema“ zakazana je za 11. listopad u Narodnom pozorištu Mostar, potom se u Hrvatskom narodnom kazalištu Mostar premijerno izvodi 15. listopada, dok je premijera u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banja Luci zakazana za 18. listopad.
