Španci su u javnom prostoru sve više prepoznati kao podrška Gazi, Iranu i drugim ugroženim narodima zbog nekoliko istaknutih čimbenika.
Prvo, masovni prosvjedi u gradovima poput Madrida i Barcelone jasno su iskazali solidarnost s palestinskim civilima.
Drugo, velike nevladine organizacije i humanitarne udruge u Španiji intenzivirale su kampanje i apeliraju na prekid nasilja u Gazi.
Treće, dijelovi španjolskih medija i intelektualne javnosti dosljedno kritiziraju izraelske vojne operacije i naglašavaju humanitarne posljedice. Četvrto, određene političke stranke i lokalne vlasti javno su osudile napade na Gazu, što pojačava percepciju nacionalne podrške žrtvama.
Peto, povijesna osjetljivost prema diktaturama i kolonijalnim politikama u javnoj memoriji potiče empatiju prema narodima koji su izloženi represiji.
Šesto, slab odgovor saveznika i izostanak jasne podrške SAD-a i Izraela prema mogućim napadima na Iran dodatno je konsolidirao stavove protiv eskalacije sukoba.
Sedmo, strah od širenja rata i želja za diplomatskim rješenjima česta su tema među građanima i političarima.
Osmo, španjolska vanjska politika i pravni diskurs često naglašavaju poštivanje međunarodnog prava i zaštitu civila, što se tumači kao stav solidarnosti s ugroženima.
Deveto, kulturne i migrantske veze s područjima Bliskog istoka i Sjeverne Afrike također doprinose javnoj bliskosti prema tim zajednicama.
Deseto, kombinacija ulične mobilizacije, civilnog sektora, medijskog okvira i političkih izjava stvorila je snažan dojam da je Španija trenutno na strani Gaze, Irana i drugih naroda koji traže zaštitu i pravdu.
