U predvorju izgubljenih kostobrana – Liverpool

- Advertisement -

Liverpool. Ako postoji čudo u fudbalu, onda su to sigurno Redsi. Tako su ih prozvali, u dječaštvu punom siromaštva, na Merseysideu, gdje je i osnovan usnuli div s neprocjenjivim zaslugama za razvoj fudbalske igre na Ostrvu.

A trpio je i uspone i padove što njegovi navijači iz viktorijanske ere nisu mogli ni sanjati. Za onu stariju generaciju ljubitelja fudbala Liverpool je pojam velikog fudbalskog kluba, no mlađi ovih dana gutaju gorku čašu favorita čiji je otrov ubio tolike. Možda je baš to odsustvo medijskog i navijačkog pritiska omogućilo ovom velikom klubu da na miru, bez halabuke, opstane sedamdesetih i osamdesetih pod vodstvom Billa Shanklyja i Boba Paisleyja u vrhu britanskog i europskog fudbala i u pravilnim razmacima osvaja trofeje. Iako užasnim sticajem okolnosti Liverpool više nije dominantna sila, koja je punih trideset godina držala u šahu engleski fudbal, začinjeni su Redsi i ovih dana visokom stilistikom, ali daleko od već rezervisanih mjesta za ”velikane”. 

Visoka klasa skupo plaćenih pojedinaca nije Liverpoolu dala dimenziju njegove fudbalske veličine. U velikoj fudbalskoj enciklopediji ”Liverpool Football Club” u poglavlju posvećenom titulama, onaj posljednji, teški zbogom otisnut je debelim, masnim slovima: 1990. A između Kennyja Dalglisha i Jürgena Kloppa je ravno 27 godina! I ispisani ček na debelih 900 miliona funti!

Ako si prvi, prvi si. Ako si drugi, nisi ništa (Bill Shankly) 

Foto: Ilustracija - liverpoolfc.com
Foto: Ilustracija – liverpoolfc.com

Dok se ispija posljednji gutljaj Portera u predvorju Anfielda, uz klaviristu koji prebire tamo u uglu neku melodiju minulih vremena, zastavice i neizostavni portreti čudesnih momaka u tradicionalnoj crvenoj majici, crvenim gaćama i crvenim dokoljenicama.

I scene s utakmice protiv Coventry Cityja, 5. maja 1990.

U ”vatri” novinarskih bliceva, blijedi, ali vedri Bruce Grobbelaar, Gary Ablett, Steve Staunton, Barry Venison, Gary Gillespie, Glenn Hysén, Steve McMahon, Ray Houghton, Jan Mølby, Ian Rush, John Barnes. Na njima počiva posljednja zlatna kruna Liverpoola. Ne u usporedbi s europskim ili svjetskim žonglerima, ali za Ostrvo, na visokoj cijeni i razigrani pobjednici First Divisiona.

Na Anfieldu su im klicali od srca. Puni šarma, na onim sudbonosnim utakmicama, nosili su onaj urođeni humor svojih sunarodnjaka i baratali sa svoja četiri aduta – odlična igra u gostima, sjajna realizacija, zajedništvo i timski rad. Donijeli su najviše bodova sa strane, jedanaest pobjeda i pet remija.

Pa ipak, nisu se mogli oduprijeti Southamptonu, Queens Park Rangersima, Sheffield Wednesdayju i Tottenhamu.

Fudbaleri Kennyja Dalglisha stvarali su jako puno prilika, ali i dobar dio ih pretvarali u pogotke. Postotak realizacije im je bio oko šezdeset posto, što je izuzetno visok prosjek. Niti jedan prvoligaš nije bio ni blizu takvoj realizaciji. U finišu sezone imali su gol razliku 78:37. Za usporedbu, drugoplasirana Aston Villa imala je gol razliku – 57:38.

Dok su zbog brojnih unutrašnjih razmirica Arsenal u to vrijeme pomalo posprdno nazivali i timom prošlosti, na Anfieldu je vladao kolektivni duh, u kojem nije bilo nikakvog unutrašnjeg nemira.

Čak ni kad reprezentativac poput Steve McMahona zbog loše forme umjesto na terenu završi na tribinama.

Odgovornost je bila podijeljena na puno leđa, jednostavno, niko nije sam vukao ogroman teret sezone. Nije bilo jednog režisera, niti glavnog ”glumca”. Svako je pomagao svakome, pa je i ”predstava” bila kolektivna. Jurišali su prema protivničkom golu, ali i pomagali međusobno u odbrani vlastitih.

Rezultat takvog pristupa je da se prema Grobbelaaru najrjeđe šutiralo, dok su Redsi imali više od pedeset posto dobijenih duela.

Kenny Dalglish je raspolagao s četiri vrsna napača, a svaki je bio igrač različitog tipa. Iskusnom stručnjaku pružale su se mnoge mogućnosti za razne kombinacije, što je on i koristio. Pa, kad jednom od četvorke ne ide kako bi trebalo, uvijek je imao nekoliko alternativa i lucidnih zamjenika iz veznog reda.

Ne treba zaboraviti da je King Kenny uveo nove metode treninga te još nekih noviteta.

U to vrijeme engleski fudbaleri su jeli previše masnoće, mesa i šećera, a premalo voća i povrća. Uveo je specijalan laki atletski i fitness program u sklopu treninga vjerujući kako će ubrzo dati rezultate. Bio je u pravu. Promjena ishrane i raznovrsniji treninzi unijeli su prijeko potrebnu svježinu u ekipu koja je uz prošlosezonska pojačanja odisala istom. Od samog starta moglo se vidjeti kako će Redsi biti jedan od glavnih kandidata za osvajanje naslova.

Dalglish nikad pred oči javnosti nije iznosio probleme unutar svoje ekipe. Nikada nije prebacivao vinost na igrača koji je bio isključivi krivac za neki gol ili poraz. Upravo je zato i uživao veliki ugled i poštovanje kod svojih igrača koji su bili svjesni da je s novim metodama i osebujnim stilom donio rezultate i vratio naslov na Anfield.

Tada nije bilo sna. Tražili su ih svi. A oni nisu činili ništa da bi se sakrili. Uvjereni da će ostati gdje su i bili, jer im samo Anfield može dati glazuru i osigurati liderstvo koje su priskrbili svojim pogocima, mudrost, zrelost, razboritost i sve ostalo što čini spektakl.

Bombarderi su već tamo, uključujući i Iana Rusha i Johna Barnesa, koji kad odluče pobijediti odigraju simultanku s igračima protivničke ekipe poput ”usamljenika” Garyja Linekera, dijamanta koji osvjetli cijeli White Hart Lane. Oni pripadaju Anfieldu, i ostat će njihovi, ako te mramorne stalnosti ne budu načete šiljatim i moćnim svotama novca.

A vječna priča, ona o Supermanu je o kriptonitu, samo bi ponuda ”sultana od Bruneja” mogla minirati tu supermensku krepost Redsa i nahraniti ”poroke” rivalskih supermarketa. Anfield ih neće zaboraviti…

Najbolji su već na Anfieldu 

Bruce Grobbelaar. Njegova životna priča drugačija je od storije tipičnog fudbalera. Ako je jedan fudbaler sudjelovao u rodezijskom građanskom ratu, onda je to ipak nešto zanimljivo. Kontroverzni Grobbelaar stigao je u Liverpool 1981. iz Vancouver Whitecapsa, gdje je igrao s Beardsleyjem, da bi zamijenio nikog drugog nego Ray Clemencea. Pokazao se kao dostojna zamjena slavnom prethodniku, dodavši i znatnu dozu eksibicionizma i klaunovštine. U trinaest sezona na Anfieldu osvojio je trinaest trofeja, uključujući šest ligaških titula. Briljirao je mačjim pokretima, na mrtvim slikama osjećao se njegov drhtaj. Na mreži Liverpoola ukupno 440 puta. Javnost ga pamti i po sudskom procesu sredinom devedesetih zbog navodnog lažiranja utakmica. U Kanadu se vratio 2006. Ugodna je šetnja Corner Brookom na zapadnoj obali Newfoundlanda. I nije otišao pod tuševe. Ostao je iza gola i savjetuje u West Side Monarchsima.

Gary Ablett. Domaći dečko nije bio samo igrač kaznenog prostora, znao se često i dosta izvući i onda inscenirati bijegove. Njegov je pregled igre i osjećaj za istu bio jedinstven. Debitovao je kod Dalglisha 1986. prilagođavajući se svakom sistemu igranja. Posjedovao je žustrinu i obilje zrnaca inteligencije, imao je sposobnost komuniciranja, saigrači su ga voljeli, ostavljao je sjajan dojam na tribine Anfielda i medije. Sjajno je skakao, imao pravi ”timing”. Stoper, kad je on to htio, kad mu je trener Dalglish to naredio, kao lijevi bek. U crvenom dresu 109 puta, svih zajedno 399. U jednom trenutku karijere ljubimac i Goodison Parka. Godine 2010. tom energičnom čovjeku dijagnosticiran je nehodgkinov limfom. Nakon sedamnaest mjeseci borbe s bolešću preminuo je 1. januara 2012. u 46 godini života. Gary Ablett, plećat, čvrst, snažan kao stijena. Ostao je poput Rusha, legenda.

Steve Staunton. Dok se lako može oprostiti svojeglava igra, proistekla kao plod okoline u koju nije spadao, ili još tačnije, u koju je prerano upao, toliko su teže njegove nesklonosti sistemskom vježbanju, samotezi i solidnom življenju. Valjda nije bilo fudbalera na Anfieldu koji je manje vježbao od njega. Bez fizičke i duševne spreme ula­zio je u borbe, mnogo davao i otkrivao svoj sjajni prirodni dar. Da je bio fizički jači, odlučniji i hrabri­ji, bez sumnje bi ušao u red najvrsnijih odbrambenih igrača koje su na Anfieldu imali. Ipak je u svoje vrijeme, za vrijeme starog načina igranja odgovarao zahtjevima, koji su mu kao najmlađem u ekipi bili postavljeni. Za Liverpool, za Aston Villu i za Irsku odigrao je bez­broj utakmica, više uspješnih u mladosti nego u zrelim godinama, kad su se pojavili i drugi daroviti i odlučniji igrači.

Barry Venison. Nema sumnje da je u svom tom lutanju Liverpoola stekao zlatnih iskusta­va, da je mnogo toga naučio, da je otvrdnuo i Anfieldu poklo­nio svoj neosporni fudbalski dar. Lijepo građen, okretan i siguran gospodar lopte. Venisonu se može osporiti brzina, može mu se u manjak upisati i pretje­rano kombinovanje, naročito nazad, ali mnogo je tome pridonio kratak vid ovog uzornog fudbalera. Borio se s naočalima i to mu je, shvatljivo, znatno smetalo. Ali, borio se i kao klasa. Borio se s promjenjivom srećom, ali svakako dosta je dao kad je Dalglish to od njega tražio. Bio je desni bek mnogih klubova: Sunderlanda, Newcastle Uniteda, Galatasarayja, Southamptona. Opet Venison udesno. Koliko puta? Bilanca mu je strahovita – 424 utakmica.

Gary Gillespie. Još kao veoma mlad igrač isticao se u škotskom Falkirku. Svojom odlučnom, br­zom i lukavom igrom u odbrani, naglo je zasjao, brzo ušao u prvi tim i on­da otišao. U Liverpoolu je konačno našao svoju sredinu i priliku da pokaže što zna i umije. I to je pokazao u punom svjetlu, u punoj snazi i u punoj mjeri. Dok je Ablett imao veoma sna­žan udarac i bio prilično nekorektan i spor, dotle je Gillespie brz i okretan. Dok je Venison brz i prodoran, dotle je Gillespie bio neosporno bolji pucač s obje noge, svestraniji u nači­nu te odlučniji u prodorima. Boreći se u zadnjoj liniji stekao je veliki broj oduševljenih pristaša. Bio je po­nos, ne samo svog društva, nego i brojnih gledaoca velikog kluba engleske periferije. Bez naprezanja odigrao je 422 utakmice u karijeri. Za Liverpool 156, za Coventry 172, za Englesku 13 puta. Ovih dana analitičar za LFC TV.

PROČITAJTE JOŠ:  Jezivi detalji porodičnog nasilja u BiH: Suprugu tukao i mučio

Glenn Hysén. Zahvajujući visini i težini vrlo robustan, sjajno je skakao, no začuđujuće i dobro baratao loptom. Agilan, neumoran, čvrst u duelima, često i u napadu, nakon švedske škole iskustvo je skupljao u dresu PSV-a i Fiorentine. Sa Göteborgom je osvojio tri naslova prvaka i dva UEFA kupa. I upravo su mu ta dva europska trofeja donijela slavu. U profilu to je bila ona idelna kombinacija snage i tehnike. Individualni duh i visoko umijeće spojeno u Guldbollen, švedsku Zlatnu loptu koju je nosio pod rukom 1983. i 1988.

U karijeri je odigrao 407 utakmica, a bio je jedna od glavnih poluga u 68 nastupa za švedsku reprezentaciju. Nakon penzionisanja 1994. postaje miljenik švedskih medija. Televizijska analiza postaje njegova realnost. Na kraju, u traženju sebe nedjeljom, imao je i zvjezdanih trenutaka u skandinavskoj verziji Let’s Dance. Jednostavno, živi život sa širokim osmjehom. Švedski.

Steve McMahon. Bio je prvo pojačanje King Kennyja. Pribraniji su protivnici uviđali njegovu mudrost, pa su McMahona brižljivo čuvali. Veoma često je zato bio jedan čovjek nedovoljan, pa su ga čuvala i po dva čak i tri igrača. Okretni mladić, pun lukavo­sti, odlučnosti, da zahvati tamo gdje mu se najmanje nadaju, onaj koji uspješno iskorištava propuste protivni­ka, tačnog udarca kao nekad na Goodison Parku, u stanju iznenad­nim obratima zavesti protivnika, te postići pogodak bez naprezanja, tražiti svuda finoću i one poteze koji neće odmah donijeti ploda, nego koji će biti posredno iskorišteni. U devetnaest profesionalnih sezona odigrao je 508 utakmica i postigao 48 pogodaka. Za Englesku je odigrao 17 mečeva.

Ray Houghton. U Fulhamu je mnogo na­učio. Tačnije, riješio se nekih mana koje je imao – pretjeranog driblanja, sporijeg dodavanja, dužeg zadrža­vanja lopte. Da je na vrijeme uvidio svoje pogreške, za­uzeo bi visoko mjesto među engleskim veznjacima. Premda, svejedno spada u red najdarovitijih. I već pri kraju svojih snaga još uvijek je mnogo koristio Redsima. Znao je srediti redove, pametnom igrom smiriti duhove opterećene uzrujanošću radi važnosti borbe. U odlučnim bitkama za veliki naslov imao je golemih zasluga. A tada se igralo otvoreno, neuspore­divo slobodnije nego danas. Ne­obično jak, brz, prodoran borio se godinama za Liverpool. Bio je to fini te­hničar, možda i jedan od najboljih što su ih Redsi imali, miran i pristojan fudbaler. Sve što je uradio u onih 580 utakmica u karijeri izvodio je bez napora. Postigao je za igračkih dana i 73 pogotka. I Irskoj je dao tu snagu i probojnost u 73 reprezentativna nastupa. Ovih dana duboko uključen u rad medija, prije svega na irskom RTÉ-u, te talkSPORT-u i Sky Sportsu.

Jan Mølby. Marljiv igrač, koji je već onda rado pomogao oni­ma otraga. Slično kao i Hysén naglo se po­peo i onda iz danskog Koldinga otišao u Holandiju. Za Ajax je igrao od 1982. do 1984, svuda u veznom redu, pa i na mjestu stopera veoma uspješno. Danac je blistav primjer da se igrač šampionom rađa i po­staje. Rano je shvatio da će mu uzvišeni talent koji ima na terenu, ostati samo sterilni dar ako se ne bude marljivo pri­premao i žrtvovao. A Mølby je to realizovao u Engleskoj. U Danskoj, iako je pripadao ”drugoj galaksiji” u odnosu na bezna­čajnu konkurenciju, osvojio je malo, i – ništa. Čak je i uruči­vanje pehara Eredivisiea sra­mežljivo primljeno, zbog ne­dostatka ”pravih” utakmica. Čim je Mølby prešao granicu, i poslije bolnog suočavanja, kad je dokazao svoju klasu u najtežem i najnemilosrdnijem prvenstvu na svijetu, nagrade i priznanja zasule su ga poput lavine. Uz njega se veže 218 partija na Anfieldu  i 44 pogotka. Upisao je i 33 utakmice za reprezentaciju Danske.

Ian Rush. Shanklyjev nasljednik Bob Paisley doveo je Rusha iz nižerazrednog Chestera 1980. za tada rekordnih milion maraka. Čovjek koji slovi za najboljeg strijelca u istoriji Liverpoola zaslužuje da mu ime bude uokvireno plemenitim metalom, baš kao i ime trenera koji ga je uočio. Paisley, začetnik ekipe u ko­joj će Rush dugo vremena biti ”prva violina”, naglašavao je iznad svega njegovu karizmu. A njegov osjećaj za tak­tiku, vizija igre, svojstveni su samo najvećim fudbalskim vođama. Lider, od kada je navršio 19 godina, uvijek u središtu akcije i čim primi loptu zna kamo će s njom. Jer na Anfieldu je Rush, poput pravog šampiona, znao spojiti dvije duše, upotpunjujući bez izopaćenja, užitak slobodne igre i igračke discipline tako svojstvene Ostrvu. Nakon ligaškog naslova 1990. uspjesi su se prorijedili, no Rush je do 1996. kad je prešao u Leeds, zabio rekordnih 346 službenih golova za Redse. Za Wales je postigao 28 golova u 73 susreta, više od bilo koga drugoga.

John Barnes. Kenny Dalglish ga je 1987. priključio spektakularnom sastavu s Beardsleyjem, Aldridgeom i Houghtonom, koja je u tri sezone osvojila dva prva i jedno drugo mjesto. Za učinak u sezoni 1987/88. pripala mu je i dvostruka nagrada igrača godine, od kolega fudbalera i sportskih medija. Lijevi krilni napadač, još kao član Watforda postao je reprezentativac i oduševio je svijet senzacionalnim golom iz solo-prodora protiv Brazila na Maracani. Na svakom koraku bio je slavljen, a u svakoj gostionici čašćen.

Stalna podsjećanja na taj neponovljivi pogodak nisu mu pomogla u daljoj reprezentativnoj karijeri, no ipak je upisao 79 nastupa i 11 golova za Englesku. Postoji ono uvjerenje da ništa nije komplikovanije i nepouzdanije od pogleda na šampione iz različitih perioda, ali je sigur­no da je malo igrača sa Anfielda, svih vremena, bilo tako ja­kih, svestranih, zabavnih i va­žnih poput Johna Barnesa. Treba li bolje ilustracije – 314 klupskih nastupa, 84 pogotka! A to je bilo u gotovo 600 odigranih utakmica u karijeri.

Kenny Dalglish. On je vodio Redse u sezoni 1989/90. tipkajući prepoznatljive klavirske partiture. Fudbal ”suza, znoja i kr­vi” za njega nikada nije ni posto­jao. Ni jedan drugi trener nakon Shanklyja i Paisleyja nije izdržao svim napadima raznovr­snih ”plavih”, ”crve­nih”, ”crnih”. Imao je fudbal, uistinu, u malom prstu. Pa ipak, širokih je očiju gledao igru svojih momaka. Po mišljenju mnogih najvažniji igrač u istoriji Liverpoola, a zacijelo i jedna od glavnih ličnosti kluba svih vremena. Već s onim što je postigao na Celtic Parku zaslužilo je mjesto u fudbalskom Panteonu, no na Anfieldu je nadmašio i svoj učinak u dresu škotskog prvaka. Nije briljirao samo kao igrač, već je u dvostrukoj ulozi igrača-trenera nakon 1985. napunio klupske vitrine novima trofejima, te je tri puta izabran za ”menadžera godine”. Ipak, na prve ugrize stresa, prije nepoznate klopke, rekao je društvu – goodbye. Iznenada je 1991. dao ostavku priznavši da je ta odluka posljedica stresa pretrpljenog nakon tragedije na Hillsboroughu. I, opet se vratio.

Ne određuje klasu debela novčanica ili predsjedniče, koga si mi kupio? 

Slika Liverpoola, gospodara Britanije i Europe sedamdesetih i osamdesetih, supermoćnog na fizičkom planu, izgleda blijedo. Do jučer su Sir Alex Ferguson i Arsène Wenger poučavali, ovih dana je tu Chelsea, čvrsta ekipa koja zna izvući iz rezerve svoju veliku klasu i borbenost, zatim tu je ona koju treba svakodnevno otkrivati, gdje se ”vrlo dobro živi” od arapskih ”sugar daddiesa”, nema sumnje priča o 137 uzbudljivih nebeskoplavih godina, a najčešće upotrijebljena riječ, i osnova misterije današnjeg Premiershipa – Manchester City.

Oni su se pobunili protiv kobne tendencije Redsa, čije su gorke plodove kušale sve njihove prethodne generacije.

A Redsi? Bili su velika moda, istina, ali Liverpool htio ili ne htio od 1990. u obračunima sa čudesnom paletom favorizovanih rivala nije osvojio niti jednu zlatnu krunu Premiershipa. Ti fenomeni smanjene ubojitosti, zbijeni u ”ćupu” i prikriveni debelim poklopcem, odani su jedino jednostavnosti običnog dodavanja. Strah, odgovornost, ili…?

Pa ipak, Anfeild nije bez ”zlata” – tri FA kupa 1992, 2001. i 2006, četiri Liga kupa 1995, 2001, 2003. i 2012, dva Charity Shielda 2001. i 2006, jedan UEFA kup 2001, dva europska Superkupa 2001. i 2005, i u tradicionalnom suparništvu sa Italijanima, jednu Ligu prvaka 2005. U očima ondašnjih majstora – skromno.

Istina, podržao je poslovni svijet Redsa trend investiranja stotina miliona funti, ali je u grozničavoj utrci za slavom zaboravio voditi knjige o potrošnji. Debeli svitak novčanica za preko 200 igrača koji su svojom izuzetnom loptačkom senzibilnošću trebali impresionirati Anfield i nakon 27 godina osvojiti dugo očekivani naslov Premiershipa.

Od svega toga uludo izgubljenih 900 miliona funti, u stvaranju šampionske ekipe, naravno. I nevidljivih trinaest trofeja uvjetovanih tugom. Novac, raskoš, ”high life”. Zlato teče u korist ”nastradalih”. Iznosi u funtama, of course.

1990: Ronny Rosenthal iz Standard Liegea (1.000.000) u junu 1990. Tony Cousins iz Dundalka (70.000) u oktobru 1990. Don Hutchison iz Hartlepoola (175.000) u novembru 1990.

1991: Jimmy Carter iz Millwalla (800.000) u januaru 1991. Jamie Redknapp iz Bournemoutha (350.000) u januaru 1991. David Speedie iz Coventryja (675.000) u januaru 1991. Mark Wright iz Derbyja (2.200.000) u julu 1991. Dean Saunders iz Derbyja (2.900.000) u julu 1991. Mark Walters iz Rangersa (1.250.000) u augustu 1991. Rob Jones iz Crewea (300.000) u oktobru 1991. Michael Thomas iz Arsenala (1.500.000) u decembru 1991.

1992: Istvan Kozma iz Dunfermilnea (300.000) u februaru 1992. Lee Jones iz Wrexhama (300.000) u martu 1992. Scott Paterson iz Cove Rangersa (15.000) u martu 1992. David James iz Watforda (1.000.000) u julu 1992. Paul Stewart iz Tottenhama (2.300.000) u julu 1992. Torben Piechnik iz FC Copenhagena (500.000) u septembru 1992. Stig Inge Bjørnebye iz Rosenborga (600.000) u decembru 1992.

1993: Nigel Clough iz Nottingham Foresta (2.275.000) u junu 1993. Neil Ruddock iz Tottenhama (2.500.000) u julu 1993. Julian Dicks iz West Hama (razmjena igrača) u septembru 1993.

1994: Mark Gayle iz Crewea (posudba) u februaru 1994. Michael Stensgaard iz Hvidovre (400.000) u junu 1994. Phil Babb iz Coventryja (3.600.000) u septembru 1994. John Scales iz Wimbledona (3.500.000) u septembru 1994.

PROČITAJTE JOŠ:  Na Vratniku bačena bomba

1995: Mark Kennedy iz Millwalla (1.500.000) u martu 1995. Alec Chamberlain iz Sunderlanda (posudba) u martu 1995. Stan Collymore iz Nottingham Foresta (8.500.000) u julu 1995. Stephen Pears iz Middlesbrougha (slobodan igrač) u augustu 1995. Jason McAteer iz Boltona (4.500.000) u septembru 1995.

1996: Patrik Berger iz Borussije Dortmund (3.250.000) u augustu 1996. Nicky Rizzo iz Sidney Olympica (slobodan igrač) u septembru 1996.

1997: Bjørn Tore Kvarme (slobodan igrač) u januaru 1997. Øyvind Leonhardsen iz Wimbledona (3.500.000) u junu 1997. Paul Ince iz Intera (4.200.000) u julu 1997. Danny Murphy iz Crewea (1.500.000) u julu 1997. Karl-Heinz Riedle iz Borussije Dortmund (1.800.000) u julu 1997. Jørgen Nielsen iz Hvidovre (400.000) u augustu 1997. Haukur I. Gudnason iz Keflavika (150.000) u decembru 1997. Brad Friedel iz Columbus Crewa (1.000.000) u decembru 1997.

1998: Sean Dundee iz Karlsruhea (1.800.000) u junu 1998. Steve Staunton iz Aston Ville (slobodan igrač) u julu 1998. Vegard Heggem iz Rosenborga (3.500.000) u julu 1998. Jean Michel Ferri iz Istanbulspora (1.500.000) u novembru 1998.

1999: Frode Kippe iz Lillestrøma (700.000) u januaru 1999. Rigobert Song iz Salernitane (2.600.000) u januaru 1999. Djimi Traoré iz Lavala (550.000) u februaru 1999. Sami Hyypia iz Willema II (2.500.000) u maju 1999. Vladimir Smicer iz Lensa (3.750.000) u maju 1999. Titi Camara iz Marseillea (2.600.000) u junu 1999. Stephane Henchoz iz Blackburna (3.500.000) u junu 1999. Sander Westerveld iz Vitessea (4.000.000) u junu 1999. Erik Meijer (slobodan igrač) u julu 1999. Didi Hamann iz Newcastlea (8.000.000) u julu 1999.

2000: Emile Heskey iz Leicestera (11.000.000) u martu 2000. Bernard Diomede iz Auxerrea (3.000.000) u junu 2000. Gary McAllister iz Coventryja (slobodan igrač) u julu 2000. Pegguy Arphexad iz Leicestera (slobodan igrač) u julu 2000. Markus Babbel iz Bayern Münchena (slobodan igrač) u julu 2000. Nick Barmby iz Evertona (6.000.000) u julu 2000. Christian Ziege iz Middlesbrougha (5.500.000) u augustu 2000. Gregory Vignal iz Montpelliera (500.000) u septembru 2000. Daniel Sjolund iz West Hama (1.000.000) u novembru 2000. Igor Bišćan iz Dinamo Zagreba (5.500.000) u decembru 2000.

2001: Jari Litmanen iz Barcelone (slobodan igrač) u januaru 2001. John Arne Riise iz Monaca (4.000.000) u junu 2001. Milan Baros iz Banik Ostrave (3.200.000) u julu 2001. Chris Kirkland iz Coventryja (6.000.000) u augustu 2001. Jerzy Dudek iz Feyenoorda (4.850.000) u augustu 2001. Nicolas Anelka iz Paris St Germaina (posudba) u decembru 2001.

2002: Abel Xavier iz Evertona (750.000) u januaru 2002. Bruno Cheyrou iz Lillea (3.700.000) u maju 2002. El Hadji Diouf iz Lensa (10.000.000) u junu 2002. Alou Diarra iz Bayern Münchena (slobodan igrač) u julu 2002. Patrice Luzi (slobodan igrač) u julu 2002. Salif Diao iz Sedana (4.700.000) u augustu 2002.

2003: Anthony Le Tallec iz Le Havrea (1.500.000) u julu 2003. Florent Sinama-Pongolle iz Le Havrea (1.500.000) u julu 2003. Steve Finnan iz Fulhama (3.500.000) u julu 2003. Harry Kewell iz Leedsa (5.000.000) u julu 2003. Carl Medjani iz Saint-Étiennea (slobodan igrač) u augustu 2003.

2004: Paul Jones iz Southamptona (posudba) u januaru 2004. Djibril Cissé iz Auxerrea (14.500.000) u julu 2004. Josemi Rey iz Malage (2.000.000) u julu 2004. Antonio Nunez iz Real Madrida (1.500.000) u augustu 2004. Xabi Alonso iz Real Sociedada (10.700.000) u augustu 2004. Luis Garcia iz Barcelone (6.000.000) u augustu 2004.

2005: Mauricio Pellegrino iz Valencie (slobodan igrač) u januaru 2005. Fernando Morientes iz Real Madrida (6.300.000) u januaru 2005. Scott Carson iz Leedsa (1.000.000) u januaru 2005. Boudewijn Zenden iz Middlesbrough (slobodan igrač) u julu 2005. Pepe Reina iz Villareala (6.000.000) u julu 2005. Antonio Barragan iz Seville (240.000) u julu 2005. Momo Sissoko iz Valencie (5.600.000) u julu 2005. Peter Crouch iz Southamptona (7.000.000) u julu 2005. Miki Roque iz Lleide (nepoznat iznos) u augustu 2005. Godwin Antwi iz Real Zaragoze (nepoznat iznos) u augustu 2005. Jack Hobbs iz Lincolna (750.000) u augustu 2005. Besian Idrizaj iz LASK Linza (190.000) u augustu 2005. Mark Gonzalez iz Albacetea (1.500.000) u oktobru 2005.

2006: Paul Anderson iz Hulla (razmjena igrača) u januaru 2006. Jan Kromkamp iz Villareala (razmjena igrača) u januaru 2006. David Martin iz MK Donsa (250.000) u januaru 2006. Daniel Agger iz Brøndbyja (5.800.000) u januaru 2006. Robbie Fowler iz Manchester Cityja (slobodan igrač) u januaru 2006. Craig Bellamy iz Blackburna (6.000.000) u julu 2006. Gabriel Paletta iz Atlético Banfielda (2.000.000) u julu 2006. Fábio Aurélio (slobodan igrač) u julu 2006. Jermaine Pennant iz Birminghama (6.700.000) u julu 2006. Dirk Kuyt iz Feyenoorda (9.000.000) u augustu 2006. Nabil El Zhar iz Saint-Étiennea (200.000) u augustu 2006.

2007: Astrit Ajdarevic iz Falkenberga (750.000) u januaru 2007. Daniele Padelli iz Sampdorije (posudba) u januaru 2007. Jordy Brouwer iz Ajaxa (nepoznat iznos) u januaru 2007. Francisco Durán iz Malage (66.000) u januaru 2007. Álvaro Arbeloa iz Deportivo La Corune (2.500.000) u januaru 2007. Lucas Leiva iz Gremija (5.000.000) u maju 2007. Krisztián Németh iz MTK-a (nepoznat iznos) u maju 2007. Mikel Domínguez iz Athletic Bilbaa (270.000) u junu 2007. Sebastian Leto iz Atlético Lanúsa (1.800.000) u julu 2007. Fernando Torres iz Atletico Madrida (20.200.000) u julu 2007. Andriy Voronin (slobodan igrač) u julu 2007. Yossi Benayoun iz West Hama (5.000.000) u julu 2007. Ryan Babel iz Ajaxa (11.500.000) u julu 2007. Damien Plessis iz Lyona (nepoznat iznos) u julu 2007. Dani Pacheco iz Barcelone (nepoznat iznos) u julu 2007. David Amoo iz Millwalla (nepoznat iznos) u julu 2007. Charles Itandje iz Lensa (nepoznat iznos) u augustu 2007. Emiliano Insúa iz Boca Juniorsa (1.675.000) u augustu 2007. Lauri Dalla Valle iz JIPPO-a (600.000) u novembru 2007.

2008: Martin Skrtel iz Zenita (6.500.000) u januaru 2008. Javier Mascherano iz GSA & MSL-a (18.600.000) u februaru 2008. Philipp Degen (slobodan igrač) u julu 2008. Andrea Dossena iz Udinesea (7.000.000) u julu 2008. Diego Cavalieri iz Palmeirasa (3.500.000) u julu 2008. David N’Gog iz PSG-a (1.500.000) u julu 2008. Robbie Keane iz Tottenhama (19.000.000) u julu 2008. Albert Riera iz Espanyola (8.000.000) u augustu 2008. Péter Gulácsi iz MTK-a (nepoznat iznos) u augustu 2008.

2009: Glen Johnson iz Portsmoutha (17.500.000) u junu 2009. Alberto Aquilani iz Rome (17.100.000) u augustu 2009. Sotirios Kyrgiakos iz AEK-a (2.000.000) u augustu 2009. Daniel Ayala iz Seville (160.000) u septembru 2009.

2010: Maxi Rodriguez iz Atletico Madrida (slobodan igrač) u januaru 2010. Raheem Sterling iz QPR-a (500.000) u februaru 2010. Jonjo Shelvey iz Charltona (1.700.000) u maju 2010. Milan Jovanović iz Standarda (slobodan igrač) u julu 2010. Joe Cole (slobodan igrač) u julu 2010. Danny Wilson iz Rangersa (2.000.000) u julu 2010. Fábio Aurélio (slobodan igrač) u julu 2010. Christian Poulsen iz Juventusa (4.550.0009 u augustu 2010. Brad Jones iz Middlesbrougha (2.300.000) u augustu 2010. Raul Meireles iz Porta (11.500.000) u augustu 2010. Paul Konchesky iz Fulhama (3.500.000) u augustu 2010. Suso iz Cadiza (nepoznat iznos) u augustu 2010.

2011: Luis Suarez iz Ajaxa (22.800.000) u januaru 2011. Andy Carroll iz Newcastlea (35.000.000) u januaru 2011. Jordan Henderson iz Sunderlanda (16.000.000) u junu 2011. Charlie Adam iz Blackpoola (6.750.000) u julu 2011. Alexander Doni iz Rome (slobodan igrač) u julu 2011. Stewart Downing iz Aston Ville (18.500.000) u julu 2011. Jose Enrique iz Newcastlea (6.000.000) u augustu 2011. Sebastián Coates iz Nacionala (4.900.0009 u augustu 2011. Craig Bellamy iz Manchester Cityja (slobodan igrač) u augustu 2011. Jordon Ibe iz Wycombea (500.000) u decembru 2011.

2012: João Carlos Teixeira iz Sportinga (830.000) u januaru 2012. Fabio Borini iz Rome (10.400.000) u julu 2012. Joe Allen iz Swansea (15.000.000) u augustu 2012. Oussama Assaidi iz Heerenveena (3.000.000) u augustu 2012. Nuri Sahin iz Real Madrida (posudba) u augustu 2012. Samed Yesil iz Bayer Leverkusena (1.000.000) u augustu 2012.

2013: Daniel Sturridge iz Chelsea (12.000.000) u januaru 2013. Philippe Coutinho iz Intera (8.500.000) u januaru 2013. Luis Alberto iz Seville (6.800.000) u junu 2013. Iago Aspas iz Celte (7.000.000) u junu 2013. Simon Mignolet iz Sunderlanda (9.000.000) u junu 2013. Kolo Touré (slobodan igrač) u julu 2013. Aly Cissokho iz Valencije (posudba) u augustu 2013. Mamadou Sakho iz PSG-a (15.000.000) u septembru 2013. Tiago Ilori iz Sportinga (7.000.000) u septembru 2013. Victor Moses iz Chelsea (posudba) u Septembru 2013.

2014: Rickie Lambert iz Southamptona (4.500.000) u junu 2014. Adam Lallana iz Southamptona (25.000.000) u julu 2014. Emre Can iz Bayer Leverkusena (9.750.000) u julu 2014. Lazar Marković iz Benfice (19.800.000) u julu 2014. Dejan Lovren iz Southamptona (20.000.000) u julu 2014. Divick Origi iz Lillea (9.800.000) u julu 2014. Javier Manquillo iz Atletico Madrida (posudba) u augustu 2014. Alberto Moreno iz Seville (12.000.000) u augustu 2014. Mario Balotelli iz Milana (16.000.000) u augustu 2014.

2015: Joe Gomez iz Charltona (3.500.000) u junu 2015. James Milner iz Manchester Cityja (slobodan igrač) u julu 2015. Danny Ings iz Burnleyja (6.500.000) u julu 2015. Ádám Bogdán iz Bolton Wanderersa (slobodan igrač) u julu 2015. Roberto Firmino iz Hoffenheima (21.300.000) u julu 2015. Nathaniel Clyne iz Southamptona (10.000.000) u julu 2015. Christian Benteke iz Aston Ville (32.500.000) u julu 2015.

2016: Marko Grujić iz Crvene zvezde (5.100.000) u januaru 2016. Joël Matip iz Schalkea (slobodan igrač) u julu 2016. Loris Karius iz Mainza (4.700.000) u julu 2016. Sadio Mané iz Southamptona (30.000.000) u julu 2016. Ragnar Klavan iz Augsburga (4.200.000) u julu 2016. Alex Manninger iz Augsburga (slobodan igrač) u julu 2016. Georginio Wijnaldum iz Newcastle Uniteda (23.000.000) u julu 2016.

Ne, oni se ne šale.

Pa ipak, bolji u snazi, u tehnici oni, Shanklyjevi i Paisleyjevi momci. S Liverpoolom i kup i prvenstvo. Preteško i za klasu Rafaela Beníteza i Brendana Rodgersa.

Jer, pobjeda je rezultanta čitava ambijenta, ne jednog izoliranog solo-prodora ili srebrne kovanice sterlinga.

Tekst: Sead Bašić – više od istog autora ovdje

Foto: Ilustracija – liverpoolfc.com

- Advertisement -

NAJNOVIJE

MOŽDA VAS ZANIMA

U Beogradu preminuo učenik nakon incidenta u školi

U Srednjoj zanatskoj školi u Beogradu je 18. marta...

Dijaspora je u BiH prošle godine poslala 3,79 milijardi KM

Iz Centralne banke Bosne i Hercegovine su objavili podatke...

U Ustikolini prilikom sječe šume smrtno stradao 65-godišnjak

Policiji u Goraždu prijavljeno je da je jedna osoba...

Pekare “Manja” reagovale na izvještaj inspekcije o svinjetini u bureku koji se prodavao u Sarajevu

Povodom informacija Federalne uprave za inspekcijske poslove o prisustvu...