Iza njih su se duboki i živi tornjevi La Bombonere i Monumentala gubili u nimalo nježnoj sjeni. Argentina se zamalo odrekla ”starih bogova”. Alberto José Poletti, Oscar Malbernat, Ramón Aguirre Suárez, Raúl Madero, José Hugo Medina, Carlos Bilardo, Carlos Pachamé, Néstor Togneri, Felipe Ribaudo, Marcos Conigliaro, Juan Ramón Verón. I Osvaldo Zubeldía. Estudiantes ’69.
Tekst: Sead Bašić – više od istog autora ovdje
Uz male konture Zubeldía, ti specijalisti za sportske povrede, namršteni dok su im oči svjetlucale ispod maski od sive prašine, crni, vučjeg lica i ogrnuti crveno-bijelom košuljom koja im nije dosezala ni do šaka, gazili su blato držeći u napetosti bombastičnim slikama svoje sunarodnjake s utakmica protiv Manchester Uniteda, Milana i Feyenoorda.
Taj žar koji je toliko slikovit na svim fotosima njihovih proboja, ta argentinska krvožednost koja će poći pogrešnom stazom tolikih zvijezda, razbuktala je strasti protiv Milana gotovo do ”požara”. Crnim očima piljili su Argentinci u Pratija, đonovima tražili Combino bedro, munjevito sklizali na Riveru. Za trenera iz Tršćanskog zaljeva nepregledne Italije, Nera Rocce, to je bilo živo mučenje.
Rossoneri su padali, zaostajali, valjali se terenom, dok su Poletti, Aguirre Suárez i Luján Manera čepovima sijali pustoš. Zbog ono malo igre između intervencija ”šljemova”, ti će znalci oštrih lopti navući gnjev Onganíe, dignuti na noge Stari kontinent, ali se uprkos tome i dalje nisu štedili kad je trebalo prosipati terenom svu žestinu i strast temperamenta. Jurili su bez opterećenja, tražili ušicu igle da se provuku, izvuku, kad je trebalo i šakama. Za poklonike fudbala, u silovitosti udarca, u slavi, veliko ime – Estudiantes!
Argentina. Na tu riječ razlegne se vrisak i bučno se zaruši dio unutrašnje skromnosti. Zatim odjekne dugo, otegnuto vrištanje koje se izgubi u neodredivoj daljini andskih kordiljerija, a nakon toga zavlada tišina na vrhovima planinskog masiva Aconcagua.
U zemlji nevjerovatno raznolikih predjela koji očaravaju svakoga, koja se proteže gotovo u ravnoj crti od Monte Pissisa do Patagonije, gdje se na istoku priča o mutnim i dalekim legendama La Plate, a na zapadu pred konačnim rastankom neodlučno i šutke žmirka u daljini ogromnih i nabranih Anda, tu srčani gaúcho, čuvar velikih stada konja i goveda u pampama, jaše dalje od mraka bez zaustavljanja, razigrani Carlos Acuña mami aplauz zbog lakoće svoje izvedbe tanga na zapadnoj obali La Plate, u Buenos Airesu, rodnom mjestu ove kombinacije crnačkoga plesa i španske melodike, crnokosi, plećati i oniski latinoamerički narod, koji gotovo u potpunosti pripada bijeloj rasi, bez dvojbe, posjeduje onu vrtoglavicu nepredvidljivosti, svu težinu, moć, čar i magiju što se pripisuje ovisniku loptom do pune opijenosti.
U neobičnom ritmu vremena, u svoj nemogućnosti da se preda životu, razigrani žongler je junak koji se nosi na ramenima.
U vatri velikih očekivanja, s njim, bili su superiorni, svima.
A ti latinoamerički narodi na čijim se licima ogleda bol, koji poznaju visoku individualnost pojedinaca, i dublje, sve njihove tajne, pa i samu dušu, oni su najbliži velikoj istini. Ostat će kroz generacije ljuljane masa, brutalnost, prenaglašeni prasak krvi i bespoštedni ”đon” sile.
Nije tajna, još od vremena Pape Aleksandra VI koji će 1493. povući liniju kojom se napravila podjela južnoameričkog kontinenta. Taj imaginarni trag odlučio je, uostalom, i ko će u budućnosti na kontinentu govoriti španski, a ko portugalskim. Upravo zato dvije najveće zemlje tog kontinenta govore različitim jezicima. Argentinci španski, a Brazilci portugalski.
Do tada, u bitki bez daha, njihovi su očevi kopali terra rossu na kamenom jugu, na otvoru jama čitava je kolonija europskih rudara tražila ”hljeba” između Cordobe i Rosarija. Argentuma, plemenite kovine sa srebrnim sjajem, bilo je dosta. Ipak, mračna zimska jutra i neprospavane noći Gran Chaca koja su gutala sitnu figuru i korake koji su vukli ”dolje” o okno gaúcho nikada nije zaboravio.
Ti muškarci kojima koltovi vise u holsterima, na srebrnim kaiševima opasanim na crnim bombachasima, strpani u crnu košulju i crni poncho, koji se koristio za sedlanje konja i spavanje, kad škrgut boleadorasa jednostavno mami na neponovljivi fijuk metaka u ono sudbonosno vrijeme Guerre Sucie, iskopali su jamu i legendarno zlato stečeno na tajanstven, ali posve pošten način.
Iznad zemlje izdigli su se klasičari rioplatense stila: Américo Tesoriere, Cesáreo Onzari, Guillermo Stábile, Norberto Méndez, Silvio Marzolini, Daniel Passarella, Mario Kempes, Oscar Ruggeri, Diego Maradona, Claudio Caniggia, Diego Simeone, Roberto Ayala, Gabriel Batistuta, Lionel Messi, Domingo Tarasconi, Luis Monti, Carlos Peucelle, Ubaldo Fillol, Daniel Bertoni, Jorge Valdan, Jorge Burruchaga, Javier Zanetti, Hernán Crespo, Alfredo Di Stéfano, Sergio Agüero, Roberto Sensini, Juan Sebastián Verón, Juan Román Riquelme.
Fudbal su doveli do ”imperatorstva”.
U crvenilu vlastite terra rosse, na suncu što probija vječnu vlagu veličanstvene Patagonije i Pampasa, talent zvekeće jasno i glasno. Nezadrživi, laki na nogama, dribleri. Ovih dana, čvršći od ostatka kontinenta, snažniji, otporniji, muževniji. Nešto su tvrđi odostraga, jednako veliki učitelj kao Paulistã ili Carioca, no oduvijek jači na sredini igrališta.
Među skoro pedesetomilionskim stanovništvom ubitačan koncentrat velemajstora i velika parada rioplatense-fudbala kojeg odlikuje dupli pas i igra u noge. Disciplina, red i rad. Odricanje i ljubav. Za klub, za igru, za fudbal.
Nije tajna da Argentinac ne pridaje važnost nikome u Latinskoj Americi. To je čista istina. Iako je mali Urugvaj zapravo veliko čudo, Novi kontinent ipak je u vatri očekivanja tek kad igraju Argentina i Brazil. A to i nije baš čisti fudbal. Ima tu i politike, ima tu tihog rasizma. Bijela Argentina protiv crnog Brazila.
Ali širina paralele nameće i njihove specifičnosti. Zavrtili su vrat klasici, ne samo južnoameričkih, već i svjetskih igrališta. Međusobno su neprijateljstvo digli do fantazije.
U transu stvaranja
Osvaldo Zubeldía. On će biti otac argentinske defanzive.
Njegov pozamašni kažiprst uprt je na protivnika. El Zorro je tvrdoglav, vođen najboljim namjerama, zna svoj posao, niko nije ni mislio da je lako pucati u čovjeka nesumnjivo bogatog vrijednostima i ponudama, nije bio dobričina kao što to neko misli, ali je bio trener velike kulture.
Jedan je od prvih trenera koji su primat davali taktičkim detaljima umjesto napadačkom fudbalu.
U svakom trenutku istinski sposoban provesti kopernikansku revoluciju, mijenjajući profesionalno i tehničko kod igrača, zavisno od njihovih sposobnosti, ostavljajući čak i poneku ogrebotinu više u ličnim odnosima. Učinio je to u Atlanti i otišao, niko ga nije osporavao, postižući važne rezultate i puneći tribine Don Leóna. Ali, nakon Estudiantesa njegova je zvijezda potamnila.
Limitirana mogućnost igrača, njegova manija za savršenstvom, koja prelazi u neodlučnost pri prosudbi u izboru, nedostatak i mrvice elastičnosti i realizma da pomiri tvrdoću ideje s pabirčenjem svakodnevnice. Sve to je spriječilo da se El Zorro strmoglavljuje prema onoj novoj dimenziji usvajanja igre koja se uvlači u njegove originalne programe.
El Zorro je ostao velikim trenerom, ali rizični i nejasni rezultati, koje je nakon ’70. ostvario, nisu bili dovoljni da se prosudi, ne samo njegova razina ”isplativosti”, već i njegova manijakalna i potpuna odgovornost. Bijeg nakon poraza u Rotterdamu, njegovo očito razočarenje na rubu prokletstva, učinili su iznad svega kratku ocjenu između mnogih lijepih riječi, izrečenih prije nekog vremena na svim prostranstvima o poznatoj argentinskoj ”kulturi izazova”.
Ako baš El Zorru pripada neugodna etiketa ”najnevoljnijeg trenera” u istoriji argentinskog fudbala, nekakvog razloga ne manjka. Ali kako? Pa zar Estudiantes nije osvojili tri uzastopna naslova Copa Libertadores upravo jer je promijenio način igre a danas se čitaju hvalospjevi u čast nekadašnjih, produktivnih vremena. Cijeli Estudiantes slavljen je kroz igru i izborom od strane Osvalda, a na kraju se osjećao stavljenim na vjetrometini?
U Milanu je ”slučaj ’68.” mogao biti ponovljen da se dobro nastavilo do kraja. Ta se pretpostavka nije dogodila zbog suprotstavljenih italijanskih ”doga”, sastava globetrottera, koji su kolutali očima, ujedinjeni u molitvi.
Konačno su na La Bomboneri saznali da se Zubeldía uporno protivi svakom savjetu, neposlušno i zaštićeno od domaćinskog okruženja. Jednostavno, zaslijepio je kada je u Buenos Airesu trebalo izaći na otvoreno. U tom revanšu na trenutke se vidio i poneki bolji potez, koji je mogao biti nagrađeni samo ako se uspio produžiti period dobre igre iz prvog poluvremena.
Međutim, uslijedila je jedna vrsta ”lova na čovjeka”, u skladu sa sve opasnijim nasrtajima na protivnika, udaljenima od zemaljske civilizacije. Trebalo je proširiti jedan uvjerljiviji dokaz vrijednosti argentinske ekipe kao što se to već događalo u prošlosti.
Nije čudno, poraz u Milanu bio je opravdan, ustvari, neminovan zbog šeprtljave odbrambene linije koja je nudila igračima Nera Rocce da upotrijebe oštricu, za sada već tradicionalno izmještanje ljudi i uloga na utakmici, koji su bili ljuti, svjesni da mogu biti bolje raspoređeni.
Zubeldía je u Estudiantes donio i potpuno drugačiji pogled na samu igru. Umjesto dotadašnjeg tipičnog engleskog stila, s puno dugih nabacivanja lopte u šesnaesterac, El Zorru je doslovno spustio loptu na zemlju. Njegova fudbalska ideologija je da lopta mora konstantno kružiti oko šesnaesterca protivnika i čekati trenutak kada će se negdje otvoriti prostor za dupli pas.
Eksplatisao je trkački moćne veziste koji su mogli pokriti cijeli teren. U napadu se oslanjao na imaginaciju dva ofanzivna krila, naročito Juan Ramón Verón seniora.
Zbog izuzetno limitirane kvalitete igrača koju je imao na raspolaganju, vrlo je teško zaključiti formaciju koju je Zubeldía koristio. Formacija četiri-četiri-dva, koja se tada najviše koristila, ona tipična engleska koja je lako prilagodljiva napadu i odbrani i koju je koristilo najviše argentinskih klubova, kod El Zorra se stalno mijenjala tokom igre, a zbog rotacije igrača, stalnih ubacivanja po bokovima i dupliranja na aut linijama, igrači su gotovo u pravilu završavali utakmicu na različitim pozicijama od onih na kojima su započeli.
U njegovoj formaciji igrači su imali veliku slobodu u kretanju, a pojedinačnim uputama igračima je kreirao svoju taktiku. Koristio je najčešće četiri-tri-tri formaciju koja je u to vrijeme u Argentini bila neuobičajena, a uz to davao je pažnju i nekim sitnim detaljima kao što je uigravanje akcija za prekide i kornere, postavljane offside zamke i dupliranje protivnika. U igri je koristio igrače koji za vrijeme igre na brz i efikasan način razmišljaju o mogućim rješenjima kako prema napadu tako i prema odbrani.
Jedna rigidna filozifija, s jako velikim presingom preko cijelog terena.
Najveća odlika Osvaldove taktike je bila ta što je Estudiantes vrlo često svoje akcije završavao s velikim brojem igrača u protivničkom šesnaestercu, a ista je situacija bila i s odbranom. Imao je ogromno povjerenje u svoju ekipu, ali za njega ekipa nije činila prvih jedanaest, već petnaest do šesnaest igrača koji su kod njega uvijek ravnopravno konkurisali za prvu ekipu.
Često je mijenjao taktičku formaciju prema načinu igre svog protivnika i na taj način pokušavao iskoristiti njegove pogreške. Težio je stvaranju kolektiva u kojem je svaki igrač jednako bitan i u kojem svaki igrač sudjeluje u igri. Snagu ekipe vidio je u zajedničkom sudjelovanju u igri, te od svojih igrača očekivao da sve svoje kvalitete podrede uspjehu ekipe.
Ta neponovljiva genijalnost idejnog začetnika ”el antifútbol” punim gasom s unaprijed postavljenom taktikom slomila je svestranost Latinske Amerike. Club Estudiantes de La Plata samo piše prvenstva: 1968, 1969, 1970.
Neustrašivi latinski duh
Alberto José Poletti, Oscar Malbernat, Ramón Aguirre Suárez, Raúl Madero, José Hugo Medina, Carlos Bilardo, Carlos Pachamé, Néstor Togneri, Felipe Ribaudo, Marcos Conigliaro, Juan Ramón Verón. Osvaldo Zubeldía bio je velika duša te velike ekipe, čvrsto vezane uz njegovo ime.
Polako, ali sigurno Miguel Ignomiriello je početkom šezdesetih stvorio ekipu nade. La Tercera que Mata. Ubojiti juniori. Od ranih šezdesetih klupski su dužnosnici sa zanimanjem pratili uspon mlade ekipe koja je zaradila nadimak La Tercera que Mata.
Ti su klinci za nekoliko godina postali robusni momci spremni na sve, pa i na izvanredno grub fudbal, sve u cilju pobjeđivanja. Kad su ”Ubojiti juniori” postali ”Ubojiti seniori” 1967. postali su prva ekipa izvan ”velike petorke” argentinske lige (River Plate, Boca Juniors, Racing Club, Independiente i San Lorenzo) koja je osvojila prvenstvo.
Počeli su od nule, da bi postali industrija neustrašiva i snažna udarca. Industrija uspjeha. Sinteza fudbala. A tih godina u Argentini svaka utakmica Estudiantesa mami aplauz. Velika senzacija šezdesetih, jer su pustošili gdje su stigli.
Godinama su ih suprostavljali veličanstvenom Luisu Artimu, Héctoru Yazaldu, Oscaru Másu, Norbertu Madurgu, Héctoru Veiri. Ipak, ne treba zaboraviti da u tom cijelom kompleksu majstorija Independiente, River Plate, Boca Juniors i San Lorenzo nisu imali Osvalda Zubeldíu, Carlosa Bilarda i sjajno, za mnoge najbolje argentinsko krilo, Juan Ramón Veróna.
Ekipu koja je dobila fizionomiju teškim utakmicama s velikim rivalima nije trebalo mijenjati. Novinarstvo je registrovalo njihovo ”porijeklo”. Taj su ”radar” u nogama, isti stil i pristup igri imali Miguel Ángel Lauri, Alejandro Scopelli, Alberto Zozaya, Manuel Ferreira i Enrique Guaita, idealni saradnici u ekipi koja je početkom tridesetih strahovitim osjećajem za povlačenje lopte jednostavno navlačila ‘svjetsku bol’ protivnicima.
U Argentini su ih tada zvali – Los Profesores.
Na onim famoznim utakmicama protiv Manchester Uniteda na La Bomboneri i Old Traffordu 25. septembra i 16. oktobra 1968. besmrtnost ”Profesora” koja je odavno izdahnula u ljepoti prošlosti animirala je već izgubljenu dušu Estudiantesa. A pobjeda protiv Engleza, i ne baš mala, ulazi u istoriju. Možda – nikad više.
Uostalom, protiv Manchester Uniteda, pokazali su da je ubod, brz poput kobre, Estudiantesu, bio njihov labuđi pjev. Osvaldo Zubeldía unio je vrele krvi u jednu opuštenu igru koja nije imala ni glave ni repa. Istina, njegovi su momci sjajno baratali s loptom, igrali bez straha, išli u otvoreno nadmetanje, prsa o prsa, i s Charltonom, Lawom i Bestom. Oba susreta isukanih šaka.
Englezi nisu izdržali konkvistadorski fudbal. Utišani su na La Bomboneri u 27. minuti pogotkom Marcosa Conigliara.
Bili su, makar ih se može mjeriti milimetrima, bliže ukupnoj pobjedi. Ali i ostali su samo na tom ”bliže” jer nisu iskoristili u revanšu nekoliko lijepih prilika za ukupnu pobjedu. Istorijsko finale nisu tako u potpunosti iskoristili. Istoriju su u ovom slučaju ispisali igrači Estudiantesa – bio je to njihov prvi i jedini svjetski naslov.
Pojedinosti su tokom utakmice govorile više od činjenica. Manchester United je približavanjem devedesete minute sve očitije podsjećao na dezorijentisanu vojsku. ‘Iskrvavljeni’ Bobby Charlton gubio je dah i od goropadnog lava tokom prvog dijela preoblikovao se u bezopasno štene.
Kao vođa Crvenih đavola unio je duh borbe među svoje saigrače, prisiljavao ostale da rade za njega, da mu pripremaju dobre lopte – dok su igrali Best ili Law – dotle je i Charlton rušio sve prepreke, prelazio i najteže poteškoće, nadmudrivao Suáreza i Malbernata, zaista loptom barato majstorski.
Čim u ekipi više nije bilo vještih i lukavih rješenja, koji su znali Charltona uposliti, upao je i on u najtežu pogrešku – pokušavao je na svoju ruku, sam bez potrebne pomoći saigrača rješavati dvoboje. Ponekad mu je i uspijevalo, te je zbilja sam svojom snagom postavljao konačni ishod duela, ali je zato češće kvario i onemogućavao da Englezi zajedničkim radom izvuku veće koristi.
Nobby Stiles je u stilu duha bio najnevidljivija osoba finala, George Best i Denis Law bez ideje. Bill Foulkes spor, Willie Morgan i David Sadler nekorektni i vidljivo smanjenih mogućnosti. Estudiantes je naizgled samo ”grickao”, ali i za ”fudbalsko oko” igrao lepršavije. U prvom poluvremenu kao šilo englesku odbranu je s lijeve strane probijao Juan Ramón Verón, a u nastavku s desne Néstor Togneri. Conigliaro je uvijek bio skrivena tempirana bomba…
Manchester United je pao, istina, na izmaku slave, doslovno izrešetan. Vjerovatno nikada do tada prema Englezima nije ispaljeno toliko ”projektila”. U pravom bojnom poretku Argentinci su snažnim trkom jurišali, a na kraju tih juriša udarali žestoko, jednom i drugom. Grubo, nasilno i prljavo, što je zapravo bila prava slika stanja u državi. Isukani čepovi skrivali su bombu.
Ideja se dugo kiselila u tom loncu politike, nepotizma, korupcije i klijentelizma.
Poletti, Malbernat, Suárez, Madero, Medina, Bilardo, Pachamé, Togneri, Ribaudo, Conigliaro, Verón. Taj je sastav, i na Old Traffordu, priredio senzaciju. 1:1. Skupo plaćene avionske karte i rat živaca. Bez prestanka.
A Raúl Madero i Carlos Bilardo? Fudbalski istoričari utvrdili su da je Estudiantes koji je 1969. osvojio Interamericanu jedina od velikih svjetskih ekipa koja je među prvotimcima imala dva igrača s fakultetskom diplomom.
Bilardo i Madero diplomirali su medicinu baveći se vrhunskim fudbalom, a Bilardo je osim obrazovnih i igračkih uspjeha osamdesetih dodao i izvanredne trenerske rezultate – popularni Narigón poveo je argentinsku reprezentaciju do svjetskog zlata 1986. u Meksiku te do srebra 1990. u Italiji.
Pad u ”srebrnu rijeku”
- oktobar 1969. Igrali su Milan i Estudiantes na San Siru.
A tu se ne trči, tu se prilazi, izmiče i dolazi. Bez prestanka, na svakom dijelu igrališta. Rossoneri su na čistoj filozofiji nadigravanja. Škola loptanja bez strke, bez nasilništva. Održavali su taj ritam i Azzurri. Imaju nešto u sebi – daju se gledati. U principu je posjed lopte garantovan, jedno polako loptanje, kojem se nikamo ne žuri. Za oštrinu pogleda u crnom oku zreliji, Azzurri su dobili – sve. Osvojili su Euro ’68.
Nije bilo generacije Milana koja nije imala ”bombardera” vrele krvi. A taktom imena koji imaju ton – Pierino Prati, Nestor Combin, jer je još jedan, Angelo Sormani, vrlo dobar, pa čak i Romano Fogli i Giovanni Lodetti nisu uspjevali iščupati iz oluje brod koji tone – da bi u liku Giannija Rivere, Rossoneri dobili konačni torpedo.
I očito, Argentincima se zavrtilo u glavi.
Zlatni dečko, koji neodoljivo vuče naprijed, koji ne pozna kompromise i ne priznaje zaobilazne puteve za postignuće cilja, već mu ide u susret često i previše otvoreno, ali bez ikakvih bojazni, bez popuštanja i bez straha pred protivnicima, kao da igra u svom dvorištu a ne da igra ”Intercontinentalu”, izigrava sve što mu ide u susret. S Sormanijem – rutinski, s Combinom – izdržljivo, opet s Sormanijem – lako, s Pratijem – božanstveno.
Da, tako su Rossoneri igrali pod vodstvom Nera Rocce. Po narudžbenici. Na kraju je bilo 3:0 za Milan.
Na ponovljenoj utakmici u Buenos Airesu s fantomskim rukavicama osvetnika Argentinci su priredili europskom šampionu vrelu ”dobrodošlicu”. Ninjutsu i aikido. Još tokom zagrijavanja su siledžijski napucavali loptom fudbalere Milana, koji su dok su izlazili iz tunela na teren bili zaliveni vrelom kantom.
Tokom meča, nekoliko Italijana žalilo se sudiji da su ih protivnici u duelima ubadali pribadačama. Prati je ”popio” klasičan knock-out u jednom duelu, te je nekoliko trenutaka ležao bez svijesti na travi. Rivera je dobio pesnicom posred lica, dok je Argentincu u dresu Rossonera, Combinu, polomljen nos i jagodična kost. Dok su ga iznosili na nosilima, umjesto da su ga odnijeli u bolnicu, policija gaje privela pod sumnjom da je mijenjao novac na crno.
I dok su Argentinci prašili svoje bombe iz udaraca dugih nogu, jedan je topnik drugačije postavljao svoje nišane. Gianni Rivera. Onaj torpedo u tridesetoj minuti leži duboko na dnu njegova zadovoljstva. Lopta u mreži. El Paròn, koji je vodio jedanaest dobro-istreniranih i dobro plaćenih profesionalaca, znao je gdje je razlika. U svlačionici. Tu je velika predstava počela i prije predstave.
Argentinci su, istina, slavili pirovu pobjedu golovima Aguirre Suáreza i Conigliara, ali lišeni osjećaja za usplamtjelu maštovitost uspravnog Veróna, dali su se povući za nos. I dok su igrači Osvalda Zubeldíe, na suncu koje dere, u hrpi znojavih crveno-bijelih dresova s Verónom negdje na dnu u kriku zadovoljstva, Rossoneri hladnokrvni, ‘made in Nereo Rocco’, zbrajaju ‘mrtve’.
Pritužbe nisu ”pale” na gluhe uši. Bacile su tamnu sjenu na čitavu družinu.
Bjesni argentinski diktator Juan Carlos Onganía kolektivnoj sramoti dao je ovu naredbu, kratku, sažetu, jasnu – u tamnicu. Ko se mača laća, a Estudiantes je tu noć pribjegao žestini, od mača pogiba, pa je cijela ekipa završila u pritvoru. Alberto Poletti, Aguirra Suárez i Eduardo Manera, natovareni svim mogućim osudama, platili su masno tvrde gojzerice. Njihov je šapat isti – zatvorska čelija.
A Osvaldo Zubeldía? U svom tom metežu, izudaran, ali čitav. S koliko je žara branio svoja stajališta i obarao protivnička. Istina, on je nosio krunu, bio je voljan i pasti na vlastiti mač, ali ga je populističko autoritativna vlast amnestirala.
Pa ipak, čini se da El Zorro ostaje dosljedno vjeran svojoj fudbalskoj ideologiji. Čvrsto je tražio oslonac u gruboj, nasilnoj i prljavoj igri. Na onom Interkontinentalnom finalu, 1970. na La Bomboneri, Estudiantes je i protiv rotterdamskog Feyenoorda imao klasiku igre s dubokim ”zagrađivanjem” lopte. Jednostavno, Zubeldía je postupio na isti način kao i protiv Manchester Uniteda i Milana – rezultat po svaku cijenu.
Nije imao izbora.
Jer, taj je Feyenoord kontrapunkt Estudiantesu, živa slika holandskog shvatanja fudbala. Pregaziti teren, slomiti stative, potrgati mreže i unatoč protivnicima ponijeti toliko trofeja na De Kuip i zaliti ih, i grla, Amstelom. Demonski posjed lopte. Godinama. Napadači odreda virtuozi. Čista tehnika. Fudbal bez preskakanja igre. Tu su carevala velika imena: Henk Wery, Willem van Hanegem, Coen Moulijn, Ove Kindvall, Wim Jansen, Franz Hasil.
Dočekali su svoju jedinu jesen.
U Buenos Airesu: Estudiantes – Feyenoord. Na kalendaru 26. august 1970. Na La Bomboneri pedeset hiljada gledaoca. Zviždaljku je nosio mister Rudi Glöckner.
Na golu Néstor Martín Errea, pa dalje Rubén Pagnanini, Hugo Spadaro, Néstor Togneri, Oscar Malbernat, Carlos Bilardo, Carlos Pachamé, Juan Miguel Echecopar, Marcos Conigliario, Eduardo Flores, Juan Ramón Verón. Estudiantes nije više onaj. Istina, nezaboravna je faza Estudiantesa na terenu pokrivenom blatom i ”čistom” vodom. Argentinci izvrsni. Vodili su čak 2:0. Strijelci? Echecopar i Verón.
Prvi, pravovjerni sin stare škole prizemnog dodavanja, spore igre, ali promišljenog i zajedničkog rada čitave ekipe, postiže pogodak u šestoj minuti. Dobar tehničar i prisilan taktičar, koji je druge slao u okršaje, sam je vješto izbjegavao borbu prsa o prsa. Imao je brojne fine nakane, osrednje pucao, divno proigravao, lijepo vezivao i gradio igru, ali je svojim protivnicima jasno govorio ”ne diraj me”…
Drugi, borac koji je prolazio od najvećih uspjeha crveno-bijelih, od latinskih turneja, do višestrukih osvajanja prvenstva Južne Amerike, do opadanja snage, slave i veličine, kroz sve lijepe i svijetle, ali i ružne i tužne dane Estudiantesa, izigrava holandsku odbranu u dvanaestoj minuti. S naizmjeničnom srećom, ali uvijek s ljubavlju za svoje društvo.
Zbog toga je među hiljadama pristaša stekao velike simpatije, godinama je bio utjelovljenje Estudiantesove navale, godinama su gledaoci na La Bomboneri odobravali, u velikim i slabim danima od njega očekivali spas, bio je nada i u najtežim časovima, često obradovao svojom lukavom igre brojne prijatelje i obožavatelje, a ponekad ih i rastuživao, jer nije uvijek mogao odoljeti oštrim naletima protivnika, jer nije mogao srediti rasklimane redove.
To potvrđuje težak zveket holandskih zlatnika. Van Hanegem i Kindvall pucali su kao iz topa.
U grubom okršaju s Zubeldíovom klasom, osigurali su 2:2 u gostima i gotovo herojski održali razliku (1:0, Joop van Daele) na De Kuipu. To je bio prvi i jedini ”interkonti” za Feyenoord. Za Estudiantes i Osvalda Zubeldíu posljednja podloga bespoštedne borbe učvršćene željeznim okvirom.
Igra je završena.
Posljednja pobjeda stila
Zubeldía je preuzeo klupu Huracána. I ponude iz San Lorenza i Atlético Nacionala nisu bile ”prazne”. Veliki majstor situacije ih je lansirao uzduž cijele Argentine i Kolumbije. Nije čudno, vodio ih je lucidno, genijalno, s punim njedrima nadarenosti u stvaranju kolektiva. Kompliment, ali i ”druga strana medalje” isukanih čepova.
El Zorro je volio i konjičke utrke. Ali, ih nikada nije suprostavio fudbalu. Dana 17. januara 1982. za briljantnu večer u Medellínu trebala mu je atmosfera hipodroma. U opuštenom društvu i središtu blistava svjetla bez daha je ostao dok je uplaćivao okladu. Preminuo je u 54 godini.
Crveno-bijele košulje decenijama će nakon ”generacija ’70” plutati na proljetnom suncu La Plate. A ona iz 2009. ulazi u istoriju. S Juan Sebastián Verónom na centru Mineirão igrališta. Nakon vodstva Brazilaca niko nije naslućivao golove stoljeća. Pogotke svih ”libertadoresa”, dugački pola terena u Belo Horizonteu. Jedna ideja više Alejandra Sabelle i dva susreta treće vrste sa Maurom Bosellijem i Gastónom Fernándezom. Cruzeiro – Estudiantes 1:2.
”Studenti” potkovani urođenom brzinom, ali većinom obrađeni taktički i tehnički u City Bellu i uz svu lucidnost impluzivniji od ostatka Latinske Amerike, vukli su iste ’09. čudesne poteze i protiv Guardioline Barcelone u Abu Dhabiju na šestom FIFA-nom klupskom prvenstvu.
S velikim srcem čitave ekipe koja je gotovo preko noći postala slavnom, zahvaljujući laboratoriju Alejandra Sabelle, izvodili su bravuru kad već zvona zvone. Ko su oni? Rijetki. Ili se daju odbrojati prstima dvije ruke: Damián Albil, Leandro Desábato, Clemente Rodríguez, Christian Cellay, Germán Ré, Juan Manuel Díaz, Rodrigo Braña, Enzo Pérez, Juan Sebastián Verón, Leandro Benítez, Mauro Boselli.
Nikad protiv vremena. Alejandru Sabelli nije bilo teško među takvim talentima razviti svoju koncepciju fudbala.
Još uvijek je 1:1, ali kocka je pala u 110. minuti kada se Messi ispružio u zraku i pred Albilom, u razigranoj mašti, kao da je nanjušio da ima svoju publiku fanatika, loptu koja su svi očekivali da će udariti glavom, u mrežu poslao trzajem – prsima.
Taj će Argentinac u Emiratima zatvoriti podebelu knjigu Estudiantesove slave koja se tipka još od davne 1905. zahvaljujući grupi studenata koji su pohađali školu slavne braće Schoedden.
Ti odmetnici i zaljubljenici u fudbal najavili su rođenje ”zvijezda”. A, oni su ozareni u licu, u maršu generacija, krvavo hvatali zlato.
I kad treba, na velikim kišovitim finalima, stajali uz Osvalda Zubeldía.
